IslamBosna.ba– Omer je bio već 14 mjeseci u zatvoru kada je prohodao. Njegova majka se ne može sjetiti tačnog datuma: sve što zna jeste da su bili u zatvoru Adra izvan Damaska.
“Nisam mogla prepoznati da li je dan ili noć”, kaže ona. “Nije nam bilo da izlazimo niti u kupatilo ili na tuširanje”.
Nije bilo puno prostora za noge u tamnoj i zagušljivoj prostoriji koju su ona i njen sin dijelili sa drugim zatvorenicama.

“Ustala bih i napravila malo prostora kako bih ga mogla učiti da hoda i igrati se s njim”, kaže Umm Omer iz svog novog doma u okolici Idliba.
Ona ne želi otkriti svoj pravi identitet iz straha za svoj život i tražila je da se imenuje kao Umm Omer (majka Omerova).
“Bila sam s jedne strane, a druga djevojka, Merva, je bila ispred mene na udaljenosti oko 1,5 metar. Hodala bih s njim, koristeći svoje ruke, prema njoj. Onda bismo se zamijenile”.
Kada bi Omer pao, njegova majka bi ga uhvatila. Polahko, ali sigurno, neizvjesnim koracima na početku, on je stekao samopouzdanje da hoda.
“Bio je jak’, kaže ona. “On je bio jedino dijete u zatvoru. Drugim zatvorenicama je predstavljalo sreću da ga gledaju. Bili su to jedini sretni trenuci usred tame ovog zatvora i njegovih okrutnih stražara”.
Omer je prve godine svog života proveo u sirijskom zatvoru gdje je njegova majka mučena. Ovo je njihova priča.

To nije bio život koji sam očekivala
Kada je Umm Omer bila mlađa, sada ima 38 godina i porijeklom je iz Deir ez-Zura u istočnoj Siriji, nije mogla ni zamisliti šta bi joj život mogao donijeti.
“Kao i svaka druga žena na svijetu, sanjala sam sam da imam bebe”, prisjeća se ona, ‘da odgajam porodicu u dobroj pristojnoj kući kao i svaka porodica na svijetu. Kada sam bila tinejdžerka, bila sam toliko opsjednuta bebama da sam brinula o bebama susjeda i prijateljica koje su posjećivale moju majku. Sanjala sam da ću imati barem jednu, i jesam. Ali, nažalost, to nije bio život koji sam očekivala”.

Umm Omer i njen muž Halid, također iz Deir ez-Zura, su se vjenčali 2006. godine i preselili u Haleb prije rata, gdje se on zaposlio u fabrici svog dajdže.
Kada je počeo sukob, grad, drugi po veličini u zemlji, brzo je postao fokus protesta protiv vlade predsjednika Bešara el-Assada.
Halid je živio u istočnim četvrtima grada pod kontrolom opozicije, pridružio se Slobodnoj sirijskoj vojsci ali je ubijen u avgustu 2013. godine minobacačkom vatrom. Imao je 44 godine i bio je sedam godina u braku sa Umm Omer.
Omer je rođen u martu 2014. godine u Iza’a četvrti zapadnog Haleba. Otac i sin se nikada nisu upoznali.
Umm Omer je bila udovica, sama i nije imala nikakvog kontakta sa svojom porodicom koja nije odobravala njihov aktivizam protiv vlade. Ona je već bila uhapšena 2011. i 2013. godine zbog svog protivljenja, a drugi put je bila u zatvoru tri dana.
“Nisam se trudila da s njima da razgovaram niti da ih ubjeđujem”, kaže ona. “Nastavila sam s svojim aktivizmom”.
Njen sadašnji život, kaže Umm Omer, je život neudate žene. Ali, dok je bila u žalosti zbog gubitka muža, ona se također brinula o svojoj budućnosti i budućnosti njenog sina.


Čak i prije Halidove smrti, Umm Omer se bojala da je vlada ne uhapsi. Gotovo dvije godine, ona je prenosila neophodne lijekove u istočni Haleb kroz Bustan el-Kasr, pobunjeni okrug i dom opozicionih grupa.
Naselje, koje se često nalazilo pod snajperskom vatrom, predstavljalo je koridor između podijeljenoga grada prije nego što je postalo zabranjena zona nakon sukoba u 2014. godini.
Umm Omer je znala da njen aktivizam je jako riskantan, ali je to ipak smatrala svojom dužnosti. “Da, bila sam smiona. Ali sam to morala uraditi i ne žalim. Imala sam prioritet, a to su bili bolesnici kojima je bio potreban lijek”.
Mislila je da se nade iz njenih mlađih dana nikada neće ostvariti. “To je bio moj život nakon poroda i Halidove smrti”, kaže ona. “Borila sam se da dojim svoju bebu zbog intenziteta i pritiska pod kojim sam tada živjela”.
I onda, u septembru 2014. godine, život Umm Omer se pogoršao.
Jedne noći, petorica muškaraca iz vladine obavještajne agencije su upala u njenu kuću dok su ona i Omer spavali. Ona vjeruje da ih je odao susjed.

Muškarci su lomili posuđe i stolice i prevrnuli svu porodičnu imovinu.
Pretražili su kuću, psovali Umm Omer i oduzeli pakete lijekova.
Optužili su je da medicinskim materijalom pomaže ranjenim teroristima.
Umm Omer je negirala optužbe i odbila je da dadne imena osoba s kojima se druži, kako i oni ne bi bili osumnjičeni i uhapšeni. Kada je počela da vrišti, muškarci su joj uperili oružje u glavu. “Upad je bio posljednja kap koja je prelila čašu”, prisjeća se ona.
Onda su ona i Omer odvedeni u sjedište agencije u Damasku, udaljeno više do 200 kilometara, i tada je kaže Umm Omer ‘počeo je užas”.
Kada je prvi put ušla u državni zatvorski sistem Umm Omer su bile vezane oči, ali je već mogla osjetiti ‘smrdljivi, prljavi miris’ koji će narednih godina postati sastavni dio njenog života.
“Bila sam šokirana”, kaže ona. “Tresla sam se dok je moja beba plakala pitajući se kakva će biti moja i njegova sudbina”.

Majka i sin su proveli gotovo mjesec dana na tom mjestu, a zatim su prebacivani po zatvorima glavnog grada, uključujući i El-Fiha’a. “Prvu noć su mi uzeli bebu kako bi izvršili pritisak na mene, onda su mi ga vratili nakon prvog saslušanja”.
Omer je tada imao dva mjeseca.
“Kada sam ušla po podu je bila voda koja je užasno smrdjela”, nastavlja ona. “Zidovi su bili ispisani imenima zatvorenika koji su ranije bili u toj prostoriji. Izgledalo je kao napušteni podrum koji nije popravljan godinama. Jedva sam mogla hodati jer sam imala vrtoglavicu. Nisam spavala i bila je noć”.
Soba je bila prepuna drugih žena. Nije bilo ventilacije: umjesto toga zatvorenici su kopali rupe u zidovima kako bi pokušali da propuste zrak u prostoriju. Tokom prve noći, Umm Omer je čula muškarce i žene kako vrište.

Sve mi ispričaj- ili nikada nećeš vidjeti svoju bebu
Prilikom njenog prvog ispitivanja Umm Omer su uveli u prostoriju. Ruke su joj bile vezane, a na očima je imala povez. Udarali su je pri svakom koraku koji je napravila.
Ispitivač je pitao o njenoj porodici, mužu, o radu. Bila je optužena da dostavlja medicinska sredstva kako bi pomogla Slobodnoj sirijskoj vojsci.
Kada je Umm Omer počela odgovarati, njen ispitivač je udario u glavu. “Prestani lagati i reci mi istinu o svom radu i mužu”, prisjeća se kako je vikao.
“Na početku me je bilo jako strah zbog mučenja i premlaćivanja”, kaže Umm Omer. “Bilo me strah da će me silovati ili ubiti”.
I onda su prijetili Omeru. Grupe za ljudska prava su dokumentovale da je Assadova vlada mučila i ubijala djecu kako bi kaznila, ili izvukla informacije, od njihovih roditelja.

“Moje dijete nije imalo nikakve veze sa zatvorima ili bilo čim drugim”, kaže Umm Omer. “Ali sirijski režim je dovoljno zločinački da ubija djecu i zatvara djecu ili bebe. Moj sin mi je uvijek bio na pameti. Ko će brinuti o njemu? Da li će također i njega ubiti? Ili će ga tući pred mojim očima?”.
U danima nakon njenog prvog ispitivanja, Umm Omer je ostala u prenatrpanoj prostoriji. Omer je cijelo vrijeme plakao. Stražari nisu obraćali pažnju na njene molbe za hranu ili hranu za bebe. Na kraju je morala improvizirati pelene cijepajući stare komade odjeće.
Uskoro su sesije mučenja počele redovni dio zatvorskog života. “Svaki put kada bih se vratila sa ispitivanja držala bih sina i plakala”, kaže Umm Omer. “A i on je plakao”.

Umm Omer je također tokom noći prolazila kroz mučenje, prvi put nakon što je u zatvoru provela sedmicu dana. Sjeća se kada je Omera predala jednoj od prijateljica koje je stekla u zatvoru prije nego što je uvučena u veliku prostoriju i suočila se sa, kako kaže, ‘mršavim sredovječnim muškarcem sa velikim štapom u ruci. Približavao mi se i kazao: “Sve mi ispričaj ili se večeras više nikada nećeš vratiti svome djetetu’. Nisam ništa rekla. Bila sam šokirana”.
Muškarac je vrištao na Umm Omer da prizna, onda je tukao na tlu, bila je prekrivena krvlju i jedva je mogla stajati. Kasnije se vratio sa saučesnikom i konopcem kojeg je okačio na plafon. Umm Omer su onda vezali za ruke i jedva je mogla nogama dodirivati tlo.

Ono što ona opisuje je uobičajen i dobro dokumentovan oblik mučenja kojeg praktikuje Assadov režim. Zatvorenici ovu metodu nazivaju ‘šabih’ (vješanje) prema izvještaju kojeg je u septembru 2013. godine objavio Centar za dokumentovanje zločina u Siriji, i koji nanosi ‘grozan bol, pucanje ligamenata i polutrajnu paralizu ruku”.
Umm Omer je tako ostala satima. Onda je uslijedilo još pitanja: ipak, ništa nije rekla. “Znala sam da ukoliko nešto kažem da će nastaviti da me muče i da će povećavati nivo i brutalnost mučenja”.
Ovaj tretman se nastavio gotovo dva mjeseca. Ona se sjeća da su druge zatvorenice u više navrata silovali i mučili, da su umirale pri vješanju ili nedostatku liječenja.

U jednom trenutku, Umm Omer je prebačena u ozloglašeni Ogranak 215, za koji je Centar navodi da se nalazilo do 70 zatvorenika u ćeliji četiri sa četiri metra. Konzistentno svjedočenje preživjelih opisuje kako su zatvorenici izgladnjivani ili bacani na pod ‘plivajući u bazenu krvi i gnoja koji je izlazio iz njihovih tijela zbog nedostatka sredstava za čišćenje i loših higijenskih uslova”.
U decembru 2015., Human Rights Watch je izvijestio da je najmanje 3.532 zatvorenika umrlo u centru, na osnovu dokaza prokrijumčarenih iz Sirije, iako grupa ovu brojku smatra lošom procjenom.
Za mnoge Sirijce, centar je jednostavno poznat kao ‘Ogranak smrti’.
Objašnjavanje svijeta nekome ko ga nikada nije vidio
U decembru 2014., Umm Omer i Omer su prebačeni u zatvor Adra, gdje su proveli ostatak zatvoreničkog života.
Oko godinu dana nakon što su prvi put uhapšeni, Umm Omer je počela da priča Omeru o vanjskom svijetu, ‘o stvarnom životu, o parkovima, školi i tako dalje”.
Omer je počeo da formira riječi kada je imao skoro 18 mjeseci i njegova majka ga je učila kur’anskim surama. “Njegova prva riječ je bila ‘mama’, koju je rekao jako grubo”, sjeća se ona. Učenje sina riječi ‘babo’ donijelo je veliku tugu, ali Umm Omer je željela da njen sin zapamti da je imao babu.

Napredak mališana je pozitivno utjecao na ostale zatvorenike. “Atmosfera u zatvorskoj prostoriji je bila sretna, uprkos očajnim uslovima u kojima smo živjeli”, kaže Umm Omer. “Svi su ljubili Omera. Ali, kada bi čuvari čuli da nastaje buka počinjali bi da udaraju jako u metalna vrata na šta bi Omer počeo plakati”.

“Nisu mi davali mlijeko ili druge stvari koje su bile potrebne novorođenčetu. Njegova visina i težina su bile male zbog toga što nije imao hrane kada je trebalo da se razvija”.
“Jednom je dobio infekciju zbog vrućine u zatvoru. Bio je jako loše, nije mogao spavati ili se smiriti, sve dok nisu došli zatvorenici i odveli me kod zatvorskog doktora koji mu je dao lijek”. Ipak Omeru nije bilo bolje. Na kraju su neki prijatelji ‘imali listove koje smo stavili u vodu i nakon pola sata je pao u dubok san”.
Zatvor je bio Omerov dom. Ponekad se igrao s dekom, ali bio je to svijet u kojem je bio premlad da bi imao prijatelje.
“To mi je slomilo srce”, kaže njegova majka, ‘jer sam se sjećala kad sam bila trudna s njim i života kojeg sam sanjala za njega u budućnosti. Snova o njegovom krevecu, igračkama i svemu što svaka majka sanja za svoje dijete”.

“To je jako bolno. Puno puta sam plakala noću razmišljajući o svjetloj budućnosti sa njegovim ocem, koji je mrtav”.
Umm Omer je pjevala uspavanke svome sinu ili bi mu ‘pričala kratke priče o Poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., i njegovim ashabima, pokušavajući da ga oraspoloži”.
Ali ponekad Omer ne bi mogao zaspati zbog velike vrućine ili hladnoće, ili zbog zvukova mučenja koji su dopirali iz zatvorskog dvorišta.
“Prekrivala bih mu uši kako ovi zvuci ne bi ušli u njegovu glavu”, kaže Umm Omer. “Na kraju to nisam mogla učiniti, toliko jako bi plakao kada bi čuo ove glasove”.

Umm Omer je snagu pronalazila u svojoj vjeri, iskušenjima kroz koja je prolazio Poslanik, s.a.v.s., kao i ljubavi prema svome sinu i podršci ostalih zatvorenica.
“Mnogo puta sam plakala zbog pritiska i očaja. Mislila sam da ću tu umrijeti i da nikada neću živjeti normalnim životom i u kući. To su bili najgori dani mog života”.
“Zaklela sam se da neću odustati, zbog Omera, sve dok je sa mnom… zbog njega i ljubavi prema njegovom mrtvom babi, koji mi je ostavio komadić sebe. Brinuću o njemu do kraja života”.

Kako je Omer ponovo rođen

A onda su Umm Omer i Omer oslobođeni. Dana 8. februara 2017., vlada je sklopila dogovor sa opozicionim snagama koje su dovele do oslobađanja 50 žena iz vladinih zatvora. Kao dio sporazuma, Umm Omer je morala da plati sudiji nešto manje od 6 hiljada dolara.
Njeno olakšanje je bilo nemjerljivo, prisjeća se, kada je kazala Omer da će se vratiti kući i vidjeti sunce, ljude, djecu. “Puno sam plakala”, kaže ona. “Reakcija na njegovom licu je bila nevjerovatna. Plakao je od sreće”.

Umm Omer sada živi sa prijateljicom u okolini Idliba i ponovo je stupila u kontakt sa svojom sestrom sa kojom je izgubila kontakt dok je bila u zatvoru. Ona sada ima vremena da razmišlja o tome šta su godine pritvora učinile njoj i njenom sinu, koji sada po prvi put uči o vanjskom životu.
“Jednom me je upitao – ‘Mama, jesmo li u Džennetu?” jer je vidio ptice i mačke i želio je da zna”, pojašnjava ona. “Možete zamisliti koliko je bio iznenađen kada je shvatio da je to stvarni svijet”.
Omer, koji ima sada kratku smeđu kosu, živi u rehabilitacionom centru sa ostalom djecom pokušavajući da se integriše u društvo. Njegova majka posjećuje sina kad god može.

Ahmed Haldun, pomoćnik menadžera Centra, kaže da slučaj Umm Omer nije toliko neuobičajen zbog sukoba u kojem je ubijeno više od 470 hiljada osoba, prema Sirijskom centru za istraživanje politika.
“Prošli su kroz slične okolnosti, boreći se od posljedica rata i njegovih fizioloških učinaka i gubitka djetinjstva”, kaže on. “Pokušavamo da im pružimo pravu atmosferu odrastanja u porodici koja im nedostaje u vlastitom domu”.
U početku Omer je imao probleme u interakciji s drugOm djecom, uključujući svađanje, ali sada je opušteniji i igra se i jede. Umm Omer kaže: “Kao da je ponovo rođen, sada mu je sve novo i prilagođava se aspektima svog novog života. Ponekad se prisjeća kako mu je bilo u zatvoru, ali od nedavno je bolje”.

Umjesto sjećanja sada su tu stvari koje nikada ranije nije vidio: životinje i zgrade, automobili i hrana.


“Nadam se da će se osloboditi svih loših utjecaja iz prve tri godine života i da će početi novu stranicu bez bombardiranja ili smrti ili borbi, i da će imati normalan, pristojan život u kojem može imati ono što želi”.
Da li će Umm Omer ispričati Omeru stvarnu priču o godinama provedenim u zatvoru?
“Reći ću mu šta se dogodilo”, kaže njegova majka. “Nikada mu neću lagati. On će s interneta saznati šta se dogodilo u njegovom zemlji, državi, s njegovim babom i kako su smrt i pustoš dovedeni u njegovu zemlju. Mediji ljudima sve govore, tako da bih više voljela da mu ja to sama ispričam. Reći ću mu kako su mučili muškarce i žene. Koliko je bilo teško nastaviti i biti pozitivan i sanjati”.

Napisao: Zuhir eš-Šimali

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba