Da li smo pobijedili? Ovih sedmica obilježava se prva godišnjica rata u Gazi, ili operacije „Cast Lead“, a ovo pitanje puni medijske prostore. Unutar Izraela, konsenzusom, odgovor je već dat: sigurno smo pobijedili jer rakete „Kassam“ su prestale da padaju. Jednostavan, da ne kažem primitivan odgovor. Ali to se tako čini samo površnom posmatraču. Padale su rakete „Kassam“, mi smo pokrenuli rat – i one više ne padaju. Sderot je sretan, a stanovnici Beershebe su sigurni da idu u pozorište. Sve ostalo je u domenu profesora filozofije. Ali onaj ko želi da razumije rezultate ovoga rata mora da postavi neka teška pitanja. Da li je prvenstveni cilj bio da se zaustavi lansiranje raketa „Kassam“? Da li se ovo moglo postići drugim sredstvima? Ako je bilo drugih ciljeva, koji su to ciljevi? Da li je završni rezultat pozitivan ili negativan, što se izraelskih interesa tiče?
Ja žalim historičare. Oni moraju da pažljivo ispitivaju dokumente, slijede protokole, ispituju neiskrene tekstove. Dokumenti vode na krivi put. Ako je Talleyrand (ili neko drugi) bio u pravu kad je rekao da su riječi izmišljene u cilju da se sakriju misli, ovo je onda još tačnije i primjenjivije kada se govori o dokumentima. Dokumenti falsifikuju činjenice, kriju ih i izmišljaju - sve prema interesima onoga ko ih piše. Oni otkriju malo da bi sakrili i prikrili ostatak. Svako ko je uključen u javne poslove zna ovo.
Zbog toga - ignorišimo protokole. Koji su bili stvarni ciljevi onih koji su započeli ovaj rat? Ja mislim da su bili sljedeći, i poredat ću ih po njihovoj važnosti:
- da se zbaci vlast u Gazi tako što bi se život stanovnika pretvorio u takav pakao koji bi ih natjerao da se pobune i zbace Hamas;
- da Vlada i armija povrate samopoštovanje koje je uzdrmano za vrijeme rata u Libanu;
- da se vrati snaga i zastrašujuća moć izraelske armije;
- da se zaustavi lansiranje raketa „Kassam“;
- da se oslobodi zarobljeni vojnik Gilad Šalit.
Ispitajmo rezultate, jedan po jedan:
Prošle sedmice stotine hiljada ljudi se okupilo u Gazi da bi demonstriralo i pokazalo svoju podršku Hamasu. Sudeći prema fotografijama, na skupu je bilo 200.000 - 400.000 ljudi. Ako se uzme u obzir činjenica da u Gazi živi oko 1,5 miliona ljudi, i da su većina djeca, onda se dobije zaista impersivan odziv - posebno kad se uzme u obzir bijeda i teškoće koje je izazvala izraelska blokada, a koja se nastavila tokom cijele prošle godine, te uništeni domovi koji se ne mogu ponovo izgraditi. Oni koji su vjerovali da će pritisak na stanovništvo izazvati pobunu protiv Hamasove vlade su debelo pogriješili. Historija pokazuje da ne trebamo biti iznenađeni ovim. Kad je napadnut od stranog neprijatelja, svaki narod se ujedinjuje iza svojih vođa, bez obzira ko oni bili. Šteta što naši političari nisu čitali knjige.
Naši komentatori predstavljaju stanovnike Gaze kako gledaju s „čežnjom na pretrpane prodavnice u Ramallahu.“ Ovi komentatori također pojačavaju nadu oslanjajući se na ankete koje govore da je popularnost Hamasa na Zapadnoj obali u padu. Međutim, ako je tako, zašto se Fatah boji da raspiše izbore, čak i nakon što su sve aktiviste Hamasa strpali u zatvore? Čini se da je većina naroda u Gazi, manje ili više, zadovoljna funkcioniranjem Hamasove vlade. Uprkos teškoćama njihovih života, oni mogu biti ponosni na svoju izdržljivost i upornost. Na ulicama vlada mir, a kriminal i droga su skoro nestali. Hamas pokušava da promovira i sprovede vjersku politiku u svakodnevnom životu i čini se da narodu to ne smeta. Tako možemo reći da je glavni cilj operacije doživio totalni nesupjeh.
Sa druge strani, drugi cilj koji smo naveli je ostvaren u potpunosti. Olmertova vlada, koja je izgubila povjerenje javnosti za vrijeme rata u Libanu, ponovo je vratila to povjerenje napadom na Gazu. To nije mnogo pomoglo Olmertu - on je morao dati ostavku zbog afera oko korupcije. Armija je povratila samopouzdanje. Dokazali su da su vojni nedostaci, koji su izašli na svjetlo na svakom koraku rata u Libanu, bili površni. Javnost sad vjeruje da je armija u Gazi izgledala i djelovala dobro. Činjenica da je šest izraelskih vojnika stradalo od neprijateljske vatre (prema službenim izvorima), dok je sa druge strane poginulo preko hiljadu ljudi, je pojačalo ovo vjerovanje. Samo mali broj ljudi se zamaralo moralnim dilemama oko ovog rata i žrtava u njemu.
Ovo pitanje se naslanja na treće pitanje, a to je da li je armija povratila svoju zastrašujuću snagu, a da bi se na to odgovorilo mora se postaviti još jedno pitanje: ko je vojno dobio ovaj rat? U ratu između regularnih vojski i gerilskih snaga teško je odrediti šta znači „pobjeda“. U klasičnoj bici između armija pobjeda pripada strani koja zadrži kontrolu nad bojnim poljem onda kad borbe prestanu. Očigledno je da se to nije desilo u ovom slučaju. Izraelska armija nije ostala u Gazi, niti je to htjela - naprotiv, izbjegavala je takvu mogućnost. Neki tvrde da je Hamas dobio ovaj rat: ako grupa slabo naoružanih gerilaca izdrži čitave tri sedmice protiv jedne od najjačih armija na svijetu, to znači pobjedu. Ima istine u ovome. Ali, s druge strane, zatrašujuća moć armije je sigurno vraćena. Sve palestinske frakcije i generalno arapske snage sada znaju da je izraelska armija spremna da ubija i uništava, bez ikakvog ograničenja, u bilo kakvom vojnom sukobu. Od sada vođe Hamasa, kao i vođe Hezbullaha, će dva puta razmisliti prije nego što izazovu neki sukob.
Lansiranje raketa „Kassam“ je zaustavljeno skoro u potpunosti. Hamas je čak uspostavio kontrolu nad malim frakcijama koje su htjele nastaviti lansiranje tih raketa. Nema sumnje da je obnovljena snaga izraelske armije imala utjecaja na to. Ali isto je tačno i to da je armija počela voditi veću brigu da ne izazove veće incidente, kao što su to radili prije operacije „Cast Lead“. Zasad odlučnost vojski u Gazi je ista s obje strane. Može se postaviti pitanje da li se moglo zaustaviti lansiranje raketa od strane Hamasa i prije rata. Da je izraelska vlada priznala Hamas i njegovu vlast u Gazi, da je održavala odnose s tom vladom i da nije nametnula blokadu - da li bi raketiranje bilo zaustavljeno? Mislim da bi.
Puštanje na slobodu vojnika Šalita, sekundarni, ali isto važan cilj, nije ostvaren. Ako dođe do njegovog oslobođenja, to će se desiti samo kao dio razmjene zarobljenika, i to će izgledati kao velika pobjeda za Hamas.
Uzimajući u obzir sve ove rezultate i činjenice, može se izvesti zaključak da je rat završio nekako neriješeno, osim za Goldstonea (šef Komisije UN-a za istraživanje činjenica ratnih zločina u Gazi). Ovaj rat je zadao jak i fatalan udarac izraelskom statusu i renomeu u svijetu. Da li je to važno? David Ben-Gurion je izrekao poznatu rečenicu da „ nije važno šta gojimi govore već je važno šta Židovi rade“. S druge strane Tomas Jefferson kaže da nijedna nacija ne može si priuštiti da se ponaša bez ikakovog „respekta prema mišljenju čovječanstva.“ Jefferson je imao pravo. „Ono što gojim kaže“ ima golemi utjecaj na sve sfere našeg života - od političke arene pa da stvari koje se tiču sigurnosti. Status naše države u svijetu je vitalni faktor naše sigurnosti.
Rat u Gazi, od odluke da se pošalje armija na gusto naseljena područja pa do korištenja bijelog fosfora i nedozvoljene municije, digli su tamne oblake iznad države Izrael. Goldstoneov izvještaj, koji je došao nakon užasnih slika rata koje su emitirane iz svih svjetskih televizijskih kuća i koje je gledao cijeli svijet, izazvale su strašan dojam. Stotine miliona ljudi vidjelo je i čulo i njihov stav prema Izraelu se promijenio nagore. Ovo će imati dalekosežni utjecaj na odluke vlade, na stav medija prema Izraelu i hiljade drugih malih odluka koje se tiču Izraela.
Skoro svi naši glasnogovornici i novinari, od predsjednika pa do domaćina talk-šoua, ponavljaju kao papagaji da je Goldstoneov izvještaj „jednostran“ i pun „laži“. Ali ljudi širom svijeta znaju da je to iskren izvještaj, koji se mogao očekivati nakon što je vlada odlučila da bojkotuje ovu istragu. Šteta se povećava svakim danom, a nešto od toga se ne može nikako popraviti.
Nemoguće je da se odmjere rezultati ovog rata ako se ne uvaže sve ove navedene činjenice. Na prvi pogled je vidljivo da je šteta od rata veća od koristi (za Izrael). Neki ljudi unutar našeg vođstva tiho prihvataju ovaj zaključak. Ali ne nedostaje glasova, i unutar našeg vođstva i na ulici, koji otvoreno govore o tome da je operacija „Cast Lead 2“ samo pitanje vremena. Jedna izreka koja se pripisuje Bizmarku glasi: “Budale uče iz svog iskustva, a mudri uče iz iskustva drugih.“
Koji smo mi od ove dvije kategorije?
Piše: Uri Avnery
Izvor: Counterpunch.com/Minber.ba
Obrada: IslamBosna.ba
Kolumne
Ako je vjerovati kontroverznom luksemburškom sedmičnjaku ''Lëtzebuerg Privat‘‘, 82% luksemburške populacije protivi se zamisli da se jednog dana pod luksemburškim nebom, pored crkvenih tornjeva, nađe i jedna skromna džamijska munara. Nažalost, takvi rezultati ankete ne čude više nikoga, a ponajmanje nas muslimane – već samo pokazuju i dokazuju da je jednom malehnom Luksemburgu, kada je prisutnost islamofobije u pitanju, teško da se na makro planu razlikuje i izdvoji od susjednih država.
Republika Srpska ne postoji... tako to mora glasiti u glavama i u srcima svih bosanskih patriota.
Šta da mislimo o propalim zavjerama raznih bombaša koji su bombe "sakrivali" u donjem rublju , u pastama za zube, bocama za šampon, bocama za vodu i obući? Ove zavjere da se sruše avioni, s tako puno grešaka, čine se tako daleko od ekspertiza koje su se bavile Al-Kaidinim napadima 11. septembra.
IslamBosna.ba – Nova akcija, nova hapšenja, nova uvlačenja šampiona uvlakaštva, Sulejmana "a šta je alternativa" Tihića, Sadika "nemam stava" Ahmetovića i inih "mudrih vođa" našeg naroda.
Koliko je kompromis realan na relaciji Bošnjaci i ostali? Da li su bošnjački predstavnici u vlasti svjesni vrijednosti bošnjačkog kompromisa? Da li su svjesni pogubnosti njihovog međusobnog neprijateljskog odnosa? Šta je alternativa današnjem ponašanju naših predstavnika? Sve su ovo pitanja na koje želim da odgovorim u sljedećim rečenicama.
Danas, islam je jedina ideja koja može pokrenuti Bošnjake, kao najveći narod u Bosni i Hercegovini. Ako se islam smatra problemom Bosne, što nije samo eksplicitna pozicija hrišćanske desnice u BiH, nego i implicitna pozicija bosanskohercegovačke građanske ljevice, rješenja nema: jer nema Bosne bez islama (kao što je nema ni bez hrišćanstva). Takvu su Bosnu zamislili Karadžić & Mladić: njihovo pregalaštvo Bosnu je obogatilo svježim mezarjem, a islam pretvorilo u prkosni stav preživjelih. Na koncu, Karadžić & Mladić su više muslimana stvorili, nego što su ih ubili
Ravno prije tri godine kolumnista ''Dana'' Marko Vešović nazvao je akademika Muhameda Filipovića psihijatrijskim slučajem te mu preporučio liječenje, a kako ta uvreda nije nikoga pogodila, isti je autor napisao čitavu knjigu uvreda protiv jednog od najuglednijih Bošnjaka u povijesti.
Niko nije dao konkretan odgovor na pitanje – zašto je bila potrebna ovolika upotreba sile da bi se privelo 8 ljudi? Ako je i postojala zakonska osnova za privođenje osumnjičenih i njihovo sudsko procesuiranje zbog djela koja im se stavljaju na teret, njihovo hapšenje moglo je izvesti šest policajaca, a ne 1000 policajaca, što je snaga sa kojom bi se mogao zauzeti jedan veći grad a da se ne trepne okom.
"Ne plaćajte pretplatu FTV-a zbog uređivačke politike i klanjanja dženaze krmetu u seriji 'Lud, zbunjen, normalan'! Pošaljite na 10 brojeva!", poruka s neregistriranog mobilnog telefona prekide me u gledanju TV-a. U prvi mah pomislih kako se radi o još jednom triku vodećeg mobilnog operatera u našoj zemlji. "A, ko si ti junače?", odvažim se priupitati! U isti maha stiže odgovor: "ISMET ĆATIĆ, rođ. 01. 02.1968. godine od majke Merke, rođene Šemić i babe Smaje, rahmetli."
