Izlazak iz štampe knjige Vjerska učenja islama (Komentar Tahavijeve poslanice iz akaida, od strane Ibn Ebu-l-Izza El-Hanefija) u izdanju El-Kalema izdavačke kuće Rijaseta Islamske zajednice BiH, izazvao je veliko negodovanje pojedinih profesora naših obrazovnih institucija. Osjetio sam potrebu da napišem par redaka na tu temu.

Ibn Ebu-l-Izzovo spomenuto djelo izuzetno je poznato u islamskom svijetu danas i predmet je izučavanja na mnogim islamskim univerzitetima diljem islamskog svijeta, ne samo u arapskom dijelu ummeta. Ovaj poduhvat Rijaseta islamske zajednice smatram veoma značajnim u promovisanju povratka izvornom vjerovanju utemeljenom na Kur’anu i sunnetu. Ne treba zaboraviti da je to projekat kojeg je započeo rahmetli dr. Ahmed Smajlović vrsni poznavalac nauke akaida i stanja u islamskom svijetu.

Ono što je za mene indikativno u spomenutim reakcijama na izdavanje ovog djela, jeste da većina onih koji su negodovali tvrdi da Ibn Ebu-l-Izz i njegovi istomišljenici ne spadaju u ehlis-sunnet vel-džema’at. Otvoreno mu pripisuju jednoumlje i isključivost u stavovima, a sami čine isto. Sve što se ne slaže sa njihovim (racionalističkim, ili sufijskim, ili njihovom poimanju Maturidijskih) stavovima, kvalificiraju kao neutemeljeno što, apriori, treba odbaciti. Zaista je apsurdno djelo sa gotovo 600 stranica, koje sadrži toliko vrijednih detalja, koje naš uvaženi Reisu-l-ulema naziva riznicom znanja, okarakterisati kao djelo “koje spaljuje duh i razum.” Prihvatljivo je i uobičajeno da se ne slažemo sa pojedenim stavovima autora, a pogotovo da se vrhunska ulema ne slaže po određenim pitanjima, ali je neprihvatljivo zbog toga ignorisati, degradirati i slobodno mogu reći, satanizirati drugog koji drugačije misli. To nije edeb uleme i to bi trebao izbjegavati svako od nas ko nosi epitet profesora islamskih nauka.

Ono što se jasno vidi da je ovdje po srijedi odbrana koncepta tumačenja islama kojeg pojedini zastupaju, te da se ponovnim oživljavanjem tradicionalnog obrasca tumačenja islama, koji je sastavni dio tradicije Bošnjaka, osjećaju ugroženim i svim silama nastoje da taj obrazac delegitimišu.

Interesantno je, ovim povodom, navesti i činjenicu da je od početka islama na ovim prostorima zvanična vjerska vlast bila u rukama tradicionalista (kadija, fakiha, mufessira i muhaddisa), iako je sufizam, također, bio prisutan od prvih dana islama na ovim prostorima. Zašto je to tako? Upravo zato što tradicionalni obrazac predstavlja glavni tok muslimanskog mišljenja u islamskom svijetu, pa i na ovim prostorima. To potvrđuju najmarkantnije ličnosti islamskog učenja naših prostora, od Hasana Kafije Pruščaka i plejade muhaddisa, fakiha i vjeroučitelja među njegovim učenicima, preko Mehmeda Handžića, do rahmetli dr. Ahmeda Smajlovića. To je naš kontinuitet u tradicionalnom pristupu tumačenja islama na ovim prostorima. Ako neko želi da alternativne tokove kao što su tesavvuf i racionalizam (modernizam) stavi u prvi plan i da jedan od njih bude mjerilo tumačenja islama na ovim prostorima, mislim da je to nešto u čemu neće uspjeti, jer je suprotno upravo onome na što se pozivaju, a to je naša tradicija tumačenja islama na ovim prostorima.

Sve silne optužbe na spomenuto djelo svode se na jednu, a ta je da su Ibn Ebu-l-Izz i njegovi istomišljenici antropomorfisti, naravno bez ijednog jedinog argumenta – citata njegovih riječi. Pozivanje na Maturidijsko učenje, također je postalo samo izgovor za promovisanje svojih stavova. Tvrdim da velika većina naših imama i profesora islamskih nauka vrlo malo, ili gotovo ništa ne zna o osnovama maturidijske akide. Kompletan ilmul kelam svodi se na govor o samo jednom detalju islamskog vjerovanja vezanom za svojstva Allaha, dž.š. A sva temeljna pitanja islamskog vjerovanja su predmet saglasnosti uleme ehlus-sunneta vel-džema’ata. Vjerovanje u Allaha, meleke, knjige, poslanike, sudnji dan i odredbu su temeljna pitanja u kojima nema razlaza među muslimanima.

Kada su u pitanju svojstva Allaha, dž.š., i govor o Njegovom uzvišenom biću tu je došlo do određenih razlika nakon prve tri odabrane generacije muslimana, pod uticajem poimanja dotičnih pitanja u drugim vjerama i filozofijama. Prve tri generacije muslimana većinu tih pitanja nisu uopće tretirale. Držali su se kur’anskog pravila “Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.” (Eš-Šura, 11) u kojem se negira bilo kakva sličnost Stvoritelja sa stvorenjima, ali se Stvoritelju pripisuje svojstvo čula i vida. To pravilo primijenili su na sva svojstva Allaha, dž.š., koja se spominju u Kur’anu i vjerodostojnim hadisima. Međutim, pripisivanje svih svojstava Allahu, dž.š., koja se spominju u Kur’anu i sunnetu, okarakterisano je od pojedinih sekti u islamu, kao antropomorfizam (poistovjećivanje Stvoritelja sa Njegovim stvorenjima).  Antropomorfizam (et-tešbih) je karakteristika za sektu Mušebbiha, koji su zbog takvih stavova izašli iz okvira učenja ehlus-sunneta vel-džema’ata. S druge strane pojedine sekte zanijekale su većinu svojstava Allaha, dž.š., želeći tako izbjeći antropomorfizam. Oni su otišli u drugu krajnost koja se zove ta’til, negiranje svojstava Allaha, dž.š., što dovodi do zagovaranja postojanja bića koje ne posjeduje nikakva svojstva, a što je samo po sebi apsurd. Oni se zovu mu’attile. Eš’arije i maturidije, kao predstavnici ehluis-sunneta vel-džema’ata u polemici sa spomenutim sektama, pokušali su iznaći srednje rješenje tako što će Allahu, dž.š., pripisati određena svojstva koja su nužna za svako živo biće, a ostala svojstva podvesti pod njih, ili ih alegorično protumačiti.

Tako ćemo naći da Ibn Ebul-Izz u spomenutom djelu tretira pitanje granice (el-hadd) i pitanje smjera (el-džihe) i upotrebljavanje spomenutih termina kada se govori o Allahu, dž.š. On o tome kaže: “Prema tome, ovaj segment, tj. pitanje svojstava, mora se dobro razmotriti, pa ono što su potvrdili Allah i Njegov Poslanik, potvrdit ćemo i mi, ono što su odrekli Allah i Njegov Poslanik, odricat ćemo i mi. Onih izraza koji su upotrijebljeni u svetom tekstu treba se pridržavati i u priznavanju i u odricanju. Tako ćemo i mi priznavati sve one izraze koje su priznali Allah i Njegov Poslanik, dok se oni izrazi koji nisu ni potvrđeni ni zanegirani svetim tekstom neće upotrebljavati prije nego se tačno ustanovi šta onaj koji ih upotrebljava podrazumijeva pod njima. Ako podrazumijeva ispravan smisao, bit će prihvaćeni s tim da se ti smislovi imaju izraziti onim izrazima koje koriste sveti tekstovi, a kloniti se onih prenapučenih izraza, osim kada je to neizbježno. Pa i tada u to treba unijeti neke indikatore kojim će jasno biti naznačeno šta se želi kazati. Neizbježno je, npr., posegnuti za takvim izrazima kada se komunikacija s nekim ne može obaviti na potpun način ukoliko se ne koriste takvi izrazi i sl.” (str. 210) Nakon ovog uvoda u problem Ibn Ebul-Izz kaže: “Abdullah ibn Mubarek je upitan: “Čime poznajemo našeg Gospodara?”, pa je rekao: “Time što je On na prijestolju (Aršu), odvojen od Svojih stvorenja!” “Granicom?!”, upitan je, pa je rekao: “Granicom!”

“Zna se pak da se granicom naziva ono čime se nešto odvaja i razlučuje od nečeg drugog a Allah Uzvišeni ne boravi u Svojim stvorenjima, niti opstoji pomoću njih, već je On onaj Koji Sam po Sebi opstoji i koji je Održavatelj svega drugoga. Prema tome u pogledu granice u ovom smislu riječi, u osnovi ne bi smjelo biti ničega spornog budući da bi iza neprihvatanja toga ostalo samo neprihvatanje postojanja Gospodara i poricanje Njegove stvarnosti. Što se pak tiče granice u smislu znanja i govora, tj. da Ga ljudi u tome mogu ograničiti, takvo nešto se mora odbiti, što među pripadnicima glavnog toka islama (ehlu-s-sunne) nije sporno.” (Str. 210-211).

Ovo je samo primjer kako Ibn Ebu-l-Izz tretira ova pitanja. Mi se sa njim možemo složiti, ili nesložiti, ali njegov autoritet, kao i autoritet Ibn Tejmijje i Ibn Kajjima, koji se u tom kontekstu spominju, sigurno nije upitan.

Kada je u pitanju polemika oko Ibn Arebija, isto tako, među našom bošnjačkom ulemom bilo je onih koji ga podržavaju i onih koji ga osporavaju. Dovoljno je samo pogledati šta rahmetli Handžić navodi o njemu u svome djelu El-Dževheru-l-esna fi teradžim ulema’ ve šu’ara’ el-bosna, prilikom govora o Abdullahu Bošnjaku, najpoznatijem komentatora Fususa. Ja ovdje namjerno ne želim da taj citat navodim.

Na kraju, treba reći da ima i drugih knjiga koje je izdao El-Kalem, a koje su upitne po svom sadržaju, ali spomenutim ne smeta ništa drugo osim tradicionalnog obrasca islama koji se ne uklapa u njihove vizije, te samo njega pokušavaju diskreditovati.

                                                                                            dr.  Zuhdija Adilović

                                                                                              Zenica, 21.3.2016.