Draga braćo i sestre,
Dolazak islama u Evropu je prirodna stvar kao što je i dolazak judaizma i kršćanstva. Nijedan vjerovjesnik Božiji nije porijeklom iz Evrope.
Prema tome, nijedna vjera u Evropi nema pravo prvenstva na temelju geografije. Sve tri ibrahimovske tradicije – judaizam, kršćanstvo i islam pripadaju Evropi pa stoga Evropa ima pravo, odnosno obavezu da ih tretira kao svoje.

Islam je došao u Evropu kroz dvoja vrata: kroz vrata Iberijskog poluotoka u osmom stoljeću i Balkanskog poluotoka u četrnaestom stoljeću.
Osam stoljeća islamskog prisustva u Andaluziji, Španiji, proizvelo je jedinstvenu tradiciju međureligijske i međukulturne tolerancije kao i akademsku slobodu koja je uveliko pomogla Evropi na njezinom putu ka humanizmu i renesansi.

Nažalost, ideja andaluzijske tolerancije nije preživjela evropsku povijest.

Allahovom milošću, islam je preživio na Balkanskom poluotoku unatoč teškoćama kojima su muslimani bili izloženi tokom zadnjeg stoljeća od kojih je najbrutalniji bio genocid u julu 1995. god. u bosanskom gradu Srebrenica, koji je u to vrijeme bio zaštićena zona shodno rezoluciji Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.

Za nekoliko dana brutalnog napada, više od 8.000 muslimana – starijih osoba i dječaka, koji su tražili spas u oblasti pod kontrolom Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija (UNPROFOR), masovno su poubijale srpske vojne snage pod komandom generala Ratka Mladića te paravojnih jedinica, uključujući i srbijanske neregularne policijske jedinice koje su prešle na bosansku teritoriju iz Srbije.

Blizu 25.000 žena, djece i starijih osoba nasilno su deportovani, što predstavlja najveći čin ratnog zločina u Evropi od Drugog svjetskog rata.
Zbog toga, Evropski parlament je smatrao da je institucionaliziranje 11. jula kao Dan sjećanja najbolji način da se iskaže poštovanje prema žrtvama srebreničkog genocida.
Otuda je Evropski parlament s većinom od 565 glasova usvojio rezoluciju 15. januara, 2009. godine o Srebrenici kojom se poziva na sjećanje i poštivanje žrtava zločina; kojom se izražava sućut i solidarnost sa porodicama žrtava, od kojih veliki broj još živi u neizvjesnosti u vezi sa sudbinom njihovih rođaka; kojom se ukazuje da se ovaj neprestani bol uvećava neuspjehom da se odgovorni za zločine privedu pravdi.

Također, Evropski parlament poziva Evropko vijeće i Evropsku komisiju da na odgovarajući način obilježi godišnjicu srebreničko-potočarskog gnocida tako što će podržati rezoluciju Evropskog parlamenta da se 11. juli proglasi Danom sjećanja na srebrenički genocid u svim državama članicama Evropske unije, kao i da se pozovu sve države zapadnog Balkana da urade isto.

Žrtve srebreničkog genocida su svjesne da se prošlost ne može promijeniti, ali cijene što im se priznaje bol i patnja od strane Evropske unije kao znak da se genocid neće više ponoviti nigdje i nikome.

Ne samo muslimani u Europi, već svi ljudi dobre volje cijene što životi nevinih bosanskih dječaka nisu zaboravljeni i nisu pali uzalud. To je upravo ono što nam Kur’an Časni preporučuje da kažemo:

Gospodaru naš, podaj nam ono što si nam obećao po vjerovjesnicima Svojim i na Sudnjem danu nas ne osramoti! Ti ćeš, doista, Svoje obećanje ispuniti. I Gospodar njihov im se odazva: – Nijednom trudniku između vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi – vi ste jedni od drugih. Onima koji se isele i koji budu iz zavičaja svoga prognani i koji budu na putu Mome mučeni i koji se budu borili i poginuli, sigurno ću preko rđavih djla njihovih preći i sigurno ću ih u džnnetske bašće, kroz koje će rijeke teći, uvesti; nagrada će od Allaha biti. – A u Allaha je nagrada najljepša (Kur’an, 3: 194-195).

To je upravo naša namjera – da pozovemo sve džamije u Evropi, kao i sve ljude dobre volje da se pridruže našoj dovi (molitvi) na dan 11. jula u podnevsko vrijeme kada ćemo u Potočarima dženazu-namaz klanjati i pokopati, nažalost samo dijelove posmrtnih ostataka, stotine nevinih muslimanskih dječaka i starijih osoba.

O čovječe, ko god da si i ma gdje da si – sjeti se Stvoritelja koji nas je sve stvorio od jednog muškarca i jedne žene tako da možemo svi iskreno učiti ovu dovu (molitvu):

“Gospodaru naš,
ne dopusti da nas zavara uspjeh
niti poraz baci u očaj.
Podsjećaj nas stalno da je neuspjeh iskušenje
koje prethodi uspjehu.

Gospodaru naš,
nauči nas da je tolerancija najveći stupanj moći,
a želja za osvetom prvi znak slabosti.

Gospodaru naš,
ako nam uzmeš imetak, ostavi nam nadu.
Ako nam ne podariš uspjeh,
podari nam snagu volje da savladam poraz,
a kada nam uzmeš blagodat zdravlja, podari nam blagodat vjere.

Gospodaru naš,
kada se ogriješimo o ljude, podari nam snagu izvinjenja,
a kada se ljudi o nas ogriješe, podari nam snagu oprosta.

Gospodaru naš,
ako mi zaboravim Tebe, nemoj Ti zaboraviti nas!

Molimo Te, Bože, da tuga bude nada,
da osveta bude pravda,
da majčina suza bude molitva
da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica. Amin!”

Leave a Reply

*

captcha *