IslamBosna.ba- Od samog početka cionističke agresije na Gazzu svima je bilo jasno da ciljevi tog pohoda nisu samo oni koji su javno proklamovani, a koji su, uglavnom bili vojne prirode i ticali se uništenja lansirnih rampi Brigada Izuddin el-Kassam iz kojih su ispaljivane rakete na Izrael. Pozadina tog sukoba, svakako je bila mnogo dublja i snažno politički poduprijeta. Također, bilo je jasno i to da ta agresija nije bila iznenadna i nije predstavljala refleksivan odgovor Izraela na tzv. ugrožavanje teritorije i granatiranje iz Pojasa Gazze. Potpuno je bilo jasno, a sada je to i potvrđeno da je ova akcija imala suštinski političke ciljeve koji su, očigledno je isplanirani u regionalnoj političkoj kuhinji gdje je jedan broj političkih faktora iz regiona, svako vidjevši svoje interese, našao „zajednički činilac“ oko koga su se okupili.

Izrael je još od osnivanja Hamasa i njegovog vojnog krila ovu organizaciju označio kao najvećeg neprijatelja Izraela i nije mu bilo teško krenuti u još jedan novi napad, pogotovo što su njegove službe, očigledno je, zakazale u procjeni vojne sposobnosti pokreta otpora u Pojasu Gazze. Izrael je, također, u ovom napadu vidio priliku onemogućiti implementaciju međupalestinskog ugovora o pomirenju tako što bi oslabio snagu Hamasa i najvjerovatnije očekujući eliminisanje značajnih političkih figura čime bi, u značajnoj mjeri, oslabio političku moć Pokreta.

S druge strane, izraelski arapski susjedi pokazali su svoje interesovanje za agresiju na Gazzu, ali u jednom veoma specifičnom smislu. Od prvog dana agresije bilo je jasno da arapski susjedi, pogotovo Egipat, žele marginalizovati ili u potpunosti eliminisati bilo kakav uticaj Hamasa na politička dešavanja i diplomatske napore da se dođe do trajnog prekida vatre. Zvanični Egipat je, i u svojim diplomatskim aktivnostima, ali i posredstvom medijske mašinerije jasno stavio do znanja ko je „glavni krivac“ za patnje palestinskog naroda u Pojasu Gazze. Svojom inicijativnom, koja ni u najmanju ruku nije uvažavala zahtjeve pokreta otpora, niti registrovala Hamas kao faktor na terenu, Egipat je pokazao političku pozadinu svoga odnosa prema Pojasu Gazze. Taj odnos bi se, najkraće, mogao definisati kao nastavak borbe sa tzv. Bratskom internacionalom – odnosno, međunarodnom mrežom pokreta Muslimanske braće. Obzirom da je Hamas proizišao i nastao iz pokreta Muslimanske braće, da su ideje, principi i metodologija pokreta isti, a također da je Egipat prije nekoliko mjeseci oba pokreta proglasio terorističkim, interesi Izraela i Egipta, ali i još nekih arapskih zemalja poput Saudijske Arabije i UAE bili su podudarni. Možda će se neko i zapitati kako je Egipat dozvolio da bude ubijeno preko 2 hiljade osoba zarad ostvarenja političkih ciljeva. Ali, u kontekstu razbijanja demonstracija na Rabi’i i Nahdi, u avgustu prošle godine kada je samo u toku jednog dana ubijeno oko 4 hiljade Egipćana onda nam brojka od 2 hiljade Palestinaca za 50 dana kontinuiranih napada i ne izgleda, u očima egipatskog rukovodstva, toliko alarmantno. O ovoj arapsko-izraelskoj sprezi nekada bi progovorili i zvaničnici jedne ili druge zemlje, a posljednji od tih jasnih išareta bila je izjava premijera Izraela Benjamina Natanjahua, koji je na konferenciji za medije na dan potpisivanja primirja istakao da je najveća korist i najveća pobjeda ovog rata zapravo to što su u regionu, prema njegovim riječima „stvorena neka nova među-susjedska prijateljstva i uspostavljeno povjerenje“.

Treća strana u ovom kolu je svakako palestinska politička uprava sa Zapadne Obale Mahmuda Abasa, lidera Fataha. Blag i uzdržan stav, pa čak i veoma često kritički usmjeren na pokret otpora u Pojasu Gazze od samog početka agresije ukazivao je na nezainteresovanost ili čak, i na upletenost vrha Fataha u ovaj obračun sa Hamasom, koji je uzeo regionalne razmjere. Motiv ovakvog odnosa Fataha je jasan; uskoro se bliže opći izbori, predsjednički i parlamentarni.

Ali, nakon svega ovoga, da li je rat protiv Hamasa postigao svoj politički cilj? Odgovor nam je ubrzo stigao iz Palestinskog centra za politička istraživanja i ispitivanje javnog mnjenja. Ova organizacija, u saradnji sa njemačkim Konrad Adenauerom obavila je istraživanje raspoloženja među Palestincima nakon završetka agresije na Gazzu. Prema ovom istraživanju na uzorku od 1270 ispitanika, ukoliko bi se predsjednički i parlamentarni izbori održali sada, na njima bi ubjedljivi pobjednik bio Hamas. Prema ovom istraživanju 79% ispitanika smatra da je u ovom ratu pobjednik Hamas, 3% smatra Izrael pobjednikom, dok 17% smatra da su obje strane na gubitku. Također, 60% ispitanika smatra da Hamas nije ispaljivao rakete iz civilnih područja, za šta je često bio okrivljivan, čak i od rivalskih palestnskih organizacija, dok čak 49% ispitanika tvrdi da je i ispaljivanje raketa iz naseljenih mjesta opravdano. Što se tiče Hamasovih aktivnosti u toku agresije, čak 94% ispitanika je zadovoljno Hamasovim vojnim aktivnostima, 78% je zadovoljno Hamasovim djelovanjem u zaštiti civila, a 89% Hamasovim medijskim nastupima.

Također, ni cilj Izraela da obeshrabri dalje palestinsko pomirenje definitivno nije uspio. 69% Palestinaca vjeruje da će nacionalno jedinstvo uspjeti i da nema povratka razdoru.

Ukoliko bi se u ovom trenutku održali predsjednički izbori i na njima učestvovala dva kandidata, trenutni predsjednik Mahmud Abbas i vođa Hamasa u Gazzi, Ismail Henije, Henije bi osvojio 61% glasova, dok bi za Abbasa glasalo 32% Palestinaca. Treba napomenuti da je samo prije dva mjeseca Abbas imao podršku 53% Palestinaca, a Ismail Henije 41 %.

Ukoliko bi na izborima izašli Mervan el-Bergusi, jedan od lidera Fataha i najznačajnija figura koja se smatra „mozgom organizacije“ i Ismail Henije, onda bi, prema ovom istraživanju Henije osvojio 49% , a el-Bergusi 45% glasova Palestinaca.

Ukoliko bi se sada sproveli parlamentarni izbori, na kojima bi učestvovale sve palestinske organizacije, na njima bi izašlo oko 78% glasača, od čega bi 46% glasalo za listu okupljenu oko Hamasa, 31% za Fatah, dok bi sve ostale liste dobile oko 7%. 17% ispitanika nije odlučilo za koga bi glasalo.

Ovo istraživanje ukazuje na značajan porast uticaja i popularnosti kako lidera tako i same organizacije Hamasa u odnosu na Izraelu i arapskim susjedima mnogo prihvatljiviji Fatah. Toga su svjesni i čelnici Fataha ali i čelnici Hamasa. Nema sumnje da će, nakon smirivanja situacije u Gazzi u određenoj mjeri i opasti popularnost Hamasa, ali da li će to biti dovoljno za Fatah ili će Hamas i dalje ostati najsnažnija politička opcija Palestinaca? Jasno je da su toga svjesni i jedni i drugi. Zbog toga Hamas nastoji organizovanjem skupova i okupljanja na Zapadnoj Obali održati takvu atmosferu, stalno ističući svoje zasluge u borbi protiv Izraela. S druge strane, palestinska uprava koja je pod kontrolom Fataha se žestoko i nemilosrdno obračunava s takvim nastojanjima tako da hapsi mnoge pristalice Hamasa na Zapadnoj Obali, zabranjuje njihova okupljanja, kritikuje brojne poteze Hamasa, a posebno obračun sa izraelskim kolaboracionistima u palestinskim redovima.

Sve u svemu, Hamas je jedinstven primjer gdje je proislamska politička organizacija došla na vlast demokratskim izborima i uspjela se oduprijeti brojnim pokušajima uništenja i marginalizovanja. Ono što je očigledno, ukoliko se uskoro održe opći izbori u Palestini bit će to još jedna pobjeda tzv. političkog islama koji, evidentno je, danas predstavlja najveću „prijetnju“ učmalim (da ne kažemo već buđavim) monarhističkim režimima Zaljeva, ali i drugim, diktatorskim arapskim režimima.

Od 2006. Hamas se suočio sa tri masivna rata izraelske okupacije,dok je Fatah nastavljao sa pregovorima, uz posredovanje SAD-a, koji do sada nisu uspjeli da osiguraju nezavisnu palestinsku državu na Zapadnoj obali, istočnom Jerusalemu i Gazzi.

U međuvremenu, divljački izraelski rat na Gazzu umanjio je popularnost izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Ona je dramatično pala na 35% sa 82% koliko je iznosila za vrijeme rata.

IslamBosna.ba