DANI: Kao član Upravnog odbora PEN Centra BiH dali ste podršku ministru Emiru Suljagiću u vezi s njegovom odlukom da vjeronauka ne ulazi u opći prosjek ocjena učenika. Istovremeno ste i kantonalni poslanik, član ste SDP-a, kao i Suljagić. Koja je od te dvije Vaše pozicije više utjecala na Vašu podršku?

HAJDAREVIĆ: Inicijativa Upravnog odbora PEN Centra BiH zatekla me je u Mostaru. U subotu, 14. maja, i nedjelju, 15. maja, održavani su, u saradnji s manifestacijom Mostarsko proljeće, redovni pjesnički programi jubilarnih Pedesetih sarajevskih dana poezije. Telefonski sam podržao pripremljeni tekst PEN-ova reagiranja i, principijelno, branio ministra Suljagića od hirovitih napada na njegovu ličnost i političko djelovanje. Moja podrška ministru Suljagiću primarno je vezana za moje članstvo u Upravnom odboru bh. PEN-a. A zastupničko izjašnjavanje slijedi na prvoj budućoj sjednici Skupštine Kantona Sarajeva. Dakako da ću podržati ministra Suljagića. Njegova inicijativa je usmjerena ka organiziranijem i pedagoški osmišljenijem pristupu nastavnim satima vjeronauke u osnovnim i srednjim školama i protivi se bilo kojem obliku vjerske, ideološke ili bilo koje druge diskriminacije među učeničkom populacijom.

DANI: Vidu Ognjenović, predsjednicu srbijanskog PEN-a, Dragoslav Dedović proskribira zbog koncentracije moći koju sabira kroz svoje funkcije. Ključna njegova teza je da kao osoba iz vrha Demokratske stranke, ambasadorica… ne može biti predsjednica PEN-a. Dakle, radi se o sukobu interesa. Koja je suštinska razlika između Vas i nje, osim da ona u politici, ali i u PEN-u ima daleko jaču poziciju?

HAJDAREVIĆ: Nisam nimalo upoznat s reakcijom Dragoslava Dedovića na “koncentraciju moći” srpske predsjednice PEN-a Vide Ognjenović. Ne bih to mogao komentirati. Znam samo da je književnica Ognjenović jedno svjetlije, evropskije lice Srbije vis a vis ukupnoga južnoslavenskoga književnoga i, općenito, kulturnoga konteksta. A što se tiče kolege Dedovića, izuzetno ga cijenim i kao pjesnika i kao vrlo plemenita čovjeka. Volio bih da Dragoslav, kao član bh. PEN-a, bude više uključen u bosanskohercegovačku kulturnu politiku. A da ova naciokratična i partitokratična država ima imalo kadrovske pameti, Dragoslav Dedović bi već bio bh. ambasador u nekoj od zemalja njemačkoga govornog područja.

Moja je lična pozicija nešto drukčija u odnosu na poziciju uvažene srpske spisateljice. Članstvo u Upravnom odboru PEN-a samo je dodatna obaveza, bez ikakvih finansijskih ili drugih beneficija, a PEN Centar BiH jedva je u mogućnosti postojati, a nekmoli uticati na procese u zemlji i društvu. Naše je da, prema vlastitoj savjesti, reagiramo, molimo, ukazujemo, a koliko sve to “pije vode” najbolje, kako vidite, gotovo veselo i idilično, pokazuju tekući događaji.

DANI: Maločas ste spomenuli Sarajevske dane poezije. Završeni su prošle sedmice. Bili su jubilarni i, kako pišu mediji, najbolje organizirani do sada. Kako pjesnici i poezija u ovom i ovakvom vremenu?

HAJDAREVIĆ: Svi koji smo sudjelovali u organiziranju Pedesetih sarajevskih dana poezije imamo razloga biti sretnima što je sve prošlo na najvišem mogućem nivou. Teško je, naravno, udovoljiti svim voljama, kapricima, sujetama, pogotovo je teško udovoljiti spisateljskim sujetama, ali ono što je uradio Programski savjet Manifestacije i vrijedni tim u neposrednom izvršavanju postavljenih zadataka zaslužuje najviše pohvale. Sudjelovali su pjesnici iz više od dvadeset zemalja, održano na desetine književnopromotivnih sadržaja, likovnih i drugih izložbi, pjesničkih susreta, ne samo u Sarajevu, nego i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine, od Banje Luke ili Brčkog do Goražda i Mostara. U proteklih pedeset godina zbijene su gotovo cijele epohe bosanskohercegovačke povijesti. Zahvalni smo svim prijateljima koji su se potrudili da Bosna i Hercegovina, i kroz ovu manifestaciju, više bude kulturna a manje postdejtonska, tranzicijska, antikorupciona, humantarna politička činjenica…

DANI: Nagradu/Priznanje Bosanski stećak dobio je američki pjesnik srpskog porijekla Charles Simic.

HAJDAREVIĆ: Da, i to je bio jedan od najljepših i najsvečanijih trenutaka ovogodišnjih Sarajevskih dana poezije. Charles Simic nije samo veliki svjetski pjesnik, on je i veliki čovjek.

DANI: Ipak su Sarajevski dani poezije bili pod izvjesnom medijskom paskom. Nisu Vam promakli intervjui, izjave, istupi kolega Ivana Kordića i Abdulaha Sidrana.

HAJDAREVIĆ: Nisu, nisu mi promakli njihovi istupi. Kordić se pokazao paranoično “ucvijeljenim” niotkoga. Prema njemu sam lično imao nekog posebnog uvažavanja iz razloga što je rat proveo u Sarajevu, što su mu javni istupi bili antifašistički, a to da će biti u tolikoj mjeri povrijeđen što, eto, prije tri-četiri godine nije postao članom u nekoj od fondacija federalnog Ministarstva za kulturu i što ga se nastojalo poštedjeti rada u Programskom savjetu ovogodišnjih Sarajevskih dana poezije, govori da se on ponaša poput kakva razmažena “klasika”. U biti, Ivan Kordić je precijenjen pjesnik. Možda je baš toga svjestan i teško to podnosi? Sidranov intervju Dnevnom avazu od 14. maja ove godine moguće je uvrstiti samo u jednu od javnih sramota, neukusa, ideoloških beščašća kojima je svaki daljnji komentar suvišan. I što je dodatno tragikomično, taj intervju nije trebao Sidranu, trebao je Dnevnom avazu, kao paklenom stroju u kontinuiranom sluđivanju, najprije, Bošnjaka, pa onda svih onih koji Bosnu još uvijek osjećaju svojom domovinom.

DANI: Vratimo se pitanju vjeronauke. U predizbornom programu SDP-a stoji: “Ukloniti negativne posljedice uvođenja vjeronauke u predškolske i školske institucije. U svim predškolskim i školskim institucijama kao alternativa vjeronauci uvest će se i izučavanje predmeta kultura religija”. Jedna od tih negativnih posljedica je mogućnost boljeg ili lošijeg prosjeka zbog vjeronauke. Suljagić je, dakle, počeo provoditi program svoje partije za koju je glasao i veliki broj Bošnjaka, veći nego za bošnjačke političke opcije bliske IZ-u. Ko onda veći utjecaj ima među Bošnjacima, SDP ili IZ?

HAJDAREVIĆ: Uvijek su uzroci i posljedice u Bosni bile u stravičnim ideološkim mimolazima. Ni ministar Suljagić, ni iko drugi iz vrha SDP-a, nigdje, nikada, nikako nije ustao protiv vjeronauke kao elementarnog ljudskog prava na znanje i obrazovanje kroz osnovnu i srednju školu, ali se odjednom napravila takva ideološka gungula kao da se, gluho bilo, krenulo rušiti džamije, crkve, zatvarati duhovnike, hodže, svećenike, odjednom su proradile haotične frustracije iz vremena komunističkih uvjetovanosti i nesloboda… Teško je, u atmosferi medijske halabuke i objeda svih vrsta, govoriti o ikakvim uticajima na bošnjačku populaciju. SDP je politička stranka, a zna se, valjda, šta je Islamska zajednica. Sve postaje tragičnije za onoliko koliko uticaj SDP-a i Islamske zajednice na bošnjačku populaciju isključuje jedno drugim.

DANI: Kako komentirate nedovoljnu podršku SDP-a svom ministru i, na kraju krajeva, svome programu?

HAJDAREVIĆ: Ne vidim da SDP ne podržava svoga ministra. Podržava ga se, naravno da ga se podržava.

DANI: Vi ste zbog podrške Suljagiću, ali i zbog drugih stvari, izloženi medijskom linču najradikalnijih bošnjačkih krugova. Svi ti ljudi su uz IZ. Alispahić & co. Kako komentirate činjenicu da se IZ okružuje takvim ljudima? Da su im oni medijski egzekutori?

HAJDAREVIĆ: Nemam komentara! Molim Boga da prosvijetli sve one koji su se ovih i ranijih dana bezočno nalagali i koji su, koristeći Internet stranicu Rijaseta IZ u BiH, manipulirali javnošću. Ne interesuju me nikakve polupismene barabe koliko god im usta pucala od licemjernih citiranja ajeta iz Kur’ana Časnog. Oni jedino zaslužuju da ih se spomene u nekoj humoresci, satiri, a da se ozbiljno s njima komunicira – taman-posla. Kad smo već kod Islamske zajednice, meni je važno šta o mojim istupima misle i kažu Mustafa Spahić Mujki, Hilmo Neimarlija, Enes Karić, Dževad Hodžić, Rifat Fetić, Nusret Čančar, Ismet Veladžić, Senahid Bristrić i drugi meni dragi prijatelji, sa kojima rado, uglavnom petkom, nakon džume, protresem o svemu, što se kaže, od Mašrika do Magriba.

DANI: Ipak, optužuju Vas za ideološko konvertitstvo. Jeste li mijenjali ideologije?

HAJDAREVIĆ: Ne razumijem šta bi to bilo “ideološko konvertitstvo” ako sam se uvijek trsio ideoloških ograda i uvjetovanosti. Pogotovo kad je u pitanju politička ideologija. To sam što sam oduvijek bio i osjećao. Ne mogu poreći da vremenom nisam brusio, samodotjerivao, uravnavao neke stavove o društvu, svijetu, njegovim neumitnostima i mijenama. Mene se ne može naći ni u kakvim zelenim knjigama, niti u kakvim kadrovskointerešdžijskim minderima pod plaštom vjere i zaštite “nacionalnih interesa”… Priznajem, često sam se, pa i u tekstovima, volio hvaliti kako sam izvan politike, kako nisam član ni jedne jedine političke stranke, niti sam to ikada bio, a onda sam, vremenom, uvidio kako je to besmisleno s obzirom da je ova nepredvidivā bosanska bujica od devedesetih prošlog stoljeća do danas u politiku izbacila sijaset balvana, trupaca, koji se usuđuju odlučivati u moje ime i u ime moje djece…

Nisam ja preko noći odlučio da, koliko mogu, podržim opciju SDP-a. Tu sam jer smatram da samo socijaldemokracija – demokracija bez komunističkih metoda i uvjetovanosti – može izvući Bosnu iz mreže naciokratskih i ideoloških uzlova što joj danomice rade o glavi. Neću da me, kad, ako Bog da, ostarim, bude stid što sam stajao po strani i što sam samo pisao tekstove i, kao, eto, nešto pametovao…

DANI: Zašto se u našoj sredini promjena imena, vjere, nacije, pa i ideologije smatra nužno lošom stvari?

HAJDAREVIĆ: Ne znam šta mislite pod promjenom. Može se, dakako, promijeniti ime, vjera, ideologija, ne znam kako se može promijeniti nacija. To si što jesi. Mada je u Bosni i na Balkanu i to bivalo moguće. Suštinski, mi smo vrlo istraumirano, neslobodno, nesigurno, bolesno, u mnogo čemu licemjerno društvo, pa se i promjene svjetonazora ne doživljavaju kao mjera dostignutih ljudskih prava i sloboda. Samo oni koji su nesigurni u vlastitom svjetonazoru ne dopuštaju drugome da im se priđe ili se, pak, raziđe s njima.

DANI: Kako gledate na svoj period u magazinu Ljiljan?

HAJDAREVIĆ: Gledam pozitivno. Vrlo pozitivno. Kad kažem pozitivno, mislim na vlastitu ulogu u jednom patriotskom činu svjedočenja o sudbinskom vremenu za opstanak Bosne, za opstanak Bošnjaka kao naroda, kojemu je 1992. prijetilo istrebljenje, za opstanak supstancijalnih vrijednosti zemlje Bosne. Pisao sam o svemu – i o četnicima, ustašama, komunjarama, nacionalistima, autošovinistima, kukavicama, herojima u odbrani Bosne, dobrim ljudima, izbjeglicama, pobjeguljama, ludacima, dželatima, žrtvama, ubicama, kriminalcima, ideološkim hohštaplerima, političim puzavcima, hipokrizerima, mladomuslimanskim lobijima, karađorđevima, karadejtonima, ambicioznim idiotima u politici i ambisioznim politikama, o medijima, prijateljima, neprijateljima, pobjedama, porazima, naivnostima, sudbinama, historijama, raspamaćenostima između onoga što se dogodilo i onoga što bi se moglo dogoditi, napisao sam na stotine i stotine tekstova, ali ni u jednom tekstu Hadžema Hajdarevića nećete naći govor mržnje, niti tekst sklepan za brzu političku upotrebu.

DANI: Je li Ljiljan bio bošnjački nacionalistički magazin i čime argumentirate svoje da ili ne?

HAJDAREVIĆ: Ljiljan je sama sebe imenovao “nacionalnim sedmičnim listom”. Vjerovatno po ugledu na tadašnji hrvatski Globus? U njemu su objavljivali mnogi ugledni novinari, pisci, kulturni i javni radnici iz BiH i cijeloga ex-jugoslavenskog prostora. Ljiljan nije bio nacionalistički sedmičnik, bio je, recimo, patriotski bosanski i bošnjački list, s nešto ugrijanijim uglom gledanja na tekuće događaje i okolnosti. Nacionalističkim su ga činili samo pojedini tekstovi, istupi, pojedini Ljiljanovi autori. To je bila Ljiljanova najveća nesreća. Upravo zbog tih povremenih nacionalističkih tekstova, plus mutevelijski marketing, Ljiljan je izgubio bitku na bosanskome medijskom tržištu. Ljiljan je danas rahmetli. Na Ljiljan se, međutim, ostrvljuju i oni koji ga nikada nisu čitali. U Bosni se mnogo šta živi, misli, osjeća prema već zgotovljenim ideološkim matricama.

DANI: SDP nerijetko kritikuju zbog koketiranja s bošnjačkim nacionalizmom. Proglašavaju ga bošnjačkom partijom, a istovremeno i komunističkom i antibošnjačkom. Šta po Vama te kontradiktorne optužbe govore o SDP-u?

HAJDAREVIĆ: Logičnije bi bilo reći šta te “kontradiktorne optužbe” govore o nama samima, šta govore o zapuštenom bosanskohercegovačkom društvu, o medijskoj anarhiji, o teroru etiketomanije, itd, itd, jer kako se može “koketirati s bošnjačkim nacionalizmom” a istovremeno biti “i komunističkom” i “antibošnjačkom” političkom strankom? To je samo po sebi nemoguće. SDP proglašavaju “bošnjačkom partijom” ili njegovi neposredni izborni rivali ili neprijatelji bržega ozdravljenja bosanskohercegovačkog društva. SDP je, zahvaljujući svojim članovima, i bošnjačka, i srpska, i hrvatska, i jevrejska, i multietnička, i općebosanska politička snaga. Jer, zalažući se za univerzalna humanistička prava, za demokratska načela u svim slojevima i posebnostima bosanskohercegovačkoga društva, SDP samom svojom prirodom ne može biti ni nacionalistička ni anacionalistička politička grupacija.

DANI: U jednom ste svome tekstu pisali da je Bosna i Hercegovina, primarno, monokulturalno društvo, pa je tek onda moguće govoriti o nekoj bosanskohercegovačkoj multikulturalnosti.

HAJDAREVIĆ: To često ponavljam. To mišljenje dijelim sa svojim prijateljem Milom Stojićem. I sa mnogim drugima. Današnja politička priča o bosanskohercegovačkoj multikulturalnosti se najčešće pretvara u morbidnu priču o tzv. bosanskim kulturnim naporednostima, odjelitostima, paralelnim svjetovima, koji će nam, nastavi li se ovakav politikantski trend njihova umrežavanja, kad-tad doći glave. Bosna je, prije i poslije svega, monokulturalni prostor, a tek onda, u postojećim tradicijskim naslijeđima, može se govoriti o bosanskohercegovačkim multikulturalnim posebnostima. Ali to su pitanja za mnogo duže priče od ove naše.

DANI: Još malo o vjeronauci. Kad je Suljagić donio odluku, reis se bukvalno razulario, prijetio i revolucijom. Neki su tad komentirali da je Suljagićeva odluka probudila reisa kojem je prijetila politička smrt. Šta mislite o tome?

HAJDAREVIĆ: Već sam za FTV, protekle sedmice, rekao kako već duže vrijeme reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić ne zna šta govori… A sjećam se, bilo je kao jučer: koliko ga se samo, tamo one surove 1993. godine, moralo uvjeravati kako smo mi, muslimani, nacionalno Bošnjaci a ne Muslimani, a danas se iz njegovih paraintelektualnih tirada o Bošnjacima jedino može razumjeti kako su Bošnjaci nešto kao vanbračno dijete turskoga prisustva na Balkanu! Ranije smo se više puta uvjerili kako prva bosanska ahmedija voli institucionalizirati vlastite egomanijske hirove. Ilustrativna je nedavna gazi-nagrada uvaženom profesoru Ejupu Ganiću. Zaludu šta o tome misle profesor šerijatskog prava prof. dr. Fikret Karčić ili akademik Esad Duraković.

A u Blagaju, gdje samo ime mjesta poziva na blagost, molitvu, dovu, dobrotu, u danu duhovnosti, skrušenosti, zikra, reisov govor je više gazimestanski negoli misionarskoislamski. Suljagićeva inicijativa mu je, tako, došla kao naručena. Dežurni pazdarani su se unaprijed postrojili da svako drukčijē mišljenje unaprijed nazovu reisofobičnim, islamofobičnim, izdajničkim, a sami se blagajski govornik, u neviđenoj antiduhovničkoj “monodrami”, potrudio da čak i svetost bošnjačkoga sjećanja na srebrenički genocid banalizira morbidnim usporedbama o “ukidanju vjeronauke” u Sarajevu.

DANI: S druge strane, ako vidimo da nije dobio javnu podršku FIN-a, Preporoda, SDA, Bošnjačkog instituta… da je na njegovoj strani Radončić, Zukorlić ili politički marginalac Mirnes Ajanović, te da su govori ispunjeni afektom znak političke slabosti, nije li odluka o vjeronauci mogla biti njegov definitivni politički kraj? Nije li konačno bio sveden na vjernika?

HAJDAREVIĆ: Vrlo mi je blizak istup Naše stranke, u kojemu se kaže da bi od reisu-l-uleme bilo najpoštenije da skine ahmediju i upusti se u stvarni politički život Bosne i Hercegovine, a ne da iz časne reisulemanske pozicije dijeli političke lekcije i smućuje političke odnose u Bosni i Hercegovini.

DANI: Suljagić je ponudio ostavku (intervju rađen prije povratka Suljagića na dužnost, op. au.). Kukavičluk, nesposobnost, moralna (ne)principijelnost, ogorčenost, nemoć ili nešto deseto?

HAJDAREVIĆ: Koliko poznajem Emira Suljagića, mislim da je on častan i principijelan čovjek. Podržavam ga u svakoj odluci koju donese, iskreno se nadajući da će ostati na čelu kantonalnog Ministarstva za nauku i obrazovanje.

DANI: Da li ova njegova (ne)ostavka znači političko jačanje reisa i radikalnih bošnjačkih krugova?

HAJDAREVIĆ: Već sam rekao da se nadam kako će ministar Suljagić ostati na svome ministarskom mjestu. S druge strane, ne smatram da to može nešto, kako kažete, ojačati “reisa i radikalne bošnjačke krugove”. Neka sutra Mustafa ef. Cerić, nakon što, s Božjom pomoći, prestane biti reisu-l-ulema i prestane svojim gazimestanskim retoričkim jurišima svoditi Bošnjake na sirotansku vjersku skupinu koja se, kao, bori za svoja neostvarena vjerska prava, osnuje neku novu, neku svoju političku stranku, ili se, pak, prisloni nekoj od postojećih političkih opcija, za njega, vjerujte, neće glasati ni njegova bliža rodbina. Bošnjački vjerujući narod vjeruje u institucionalnost reisu-l-uleme, itekako mu je, u haotičnim i nesigurnim kontekstima, stalo do Islamske zajednice, a to, kako vidite, sadašnji reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić, nažalost, osiono i neumjereno zloupotrebljava, što je, politički, opasno i po sami bošnjački narod i po zemlju Bosnu.

Leave a Reply

*

captcha *