Kupljene diplome bolno su aktuelne (već godinama…) i veliko pitanje je da li će na ovim našim prostorima ikada prestati biti tako, da li će se iko organizovano angažovati da se mijenja ovo zlo u kojem živimo, da li ćemo prestati pljuvati na sopstvena dostignuća time što ćutimo dok oni koji sopstvenim trudom nisu postigli ništa odlučuju u naše ime, a mi ih gledamo kao telad, čekamo da nas oderu (pare su nam odavno uzeli, ostala je još koža) i od nas naprave odreske. Pa da onda, dok nas budu „jeli“ razdrljenih košulja i masnih brada, pod nekim šatorom uz polugolu pjevaljku koja im tako pijanima igra na stolu, počnu da nam se ismijavaju jer smo bili toliko glupi da su oni, koji umjesto mozga imaju brojač para, uspjeli da nas tako lako neutrališu. Govoriće, “Za šta vam služe vaše diplome i sve godine rada, za šta ste išli u školu, stoko akademska, kad vas mi krkani bez škole ovako vozamo? I mi smo doktori, sa kravatom, ne znamo čega, nije ni bitno, nismo ni čitali diplome koje smo kupili, ali vi ste idioti.” Znate šta? Već sad govore, ne nailaze na otpor. Smiju nam se ministri, gradonačelnici i političari svih vrsta, bizMismeni, ljudi koji nose titule profesora, doktora, akademika koje ne bi mogli dobiti nigdje drugo nego ovdje jer nemaju pojma šta iste titule znače i podrazumijevaju, grohotom nam se smiju iz skupih limuzina i vila kupljenih na naš račun.

Gdje ste, akademci? Je li vam još nije dosta da vas gaze kvazi-profesori koji vas tjeraju da kupite njihove knjige koje u nekoj drugoj zemlji nikad ne bi imale status udžbenika? Asistenti, profesori koji pošteno radite svoj posao, nije vam dosta da se vaš rad ponižava iz dana u dan, da umjesto vas odlučuju drugi, da se ukidaju predmeti koji razvijaju mozak i ubacuju sadržaji koji uzgajaju ovce, a ne cvijet budućnosti ove zemlje? Hoćete li da studente učite vi, ili ćete prepustiti svojim nazovi-kolegama da objašnjavaju kako se piše naučni rad, iako pojma nemaju jer svoja škrabanja (ako su uopšte i pokušali napisati nešto) nikad nisu ni pokazali nekom ko je pametniji od njih nego se istima gađaju na simpozijumima organizovanim upravo da bi oni imali gdje da tlape? Neka se prijave na nešto međunarodnog karaktera, u drugoj zemlji, da vidimo koliko vrijede. Neće, jer znaju šta ih tamo čeka. A i ne znaju strane jezike.

Gospodo draga, stoko akademska, biti ponosni đak gimnazije, vlasnik fakultetske diplome, magistar, doktor nauka, akademik, ne znači pokupiti diplomu i zakopati se u svoju rupu, kao da vas ne dotiče svijet oko vas. Kao i svaka stepenica više, i te vaše nose sa sobom seriju stvari kojima je titula koju dobijete samo zajednički imenilac. Trebalo je da shvatite sami, bez da vam iko to objašnjava, jer čovjek koji strijemi znanju, spoznaji, duhovnom razvoju, koji se vođen time penje i na formalnoj ljestvici, treba da bude svjestan šta to sa sobom nosi. Noblesse oblige, gospodo! Ako hoćete da budete profesori, doktori, akademici, morate opravdati svako slovo tih titula, milenijume ljudske želje da se znanjem unaprijedi svijet koji iza njih stoje, morate nadgradnjom samih sebe pokazati vrelim studentskim očima (a ima ih, nisu svi oni koji, prije nego što i zinete, pitaju šta će od toga što još niste uspjeli izgovoriti biti za ispit, kako bi samo na to obratili pažnju) da s razlogom stojite iza katedre i pomoći im da jednog dana budu bolji od vas jer oni su budućnost. Morate pokazati poštovanje prema ustanovama u kojima sjedite i takvim ponašanjem uliti poštovanje onima koji tek dolaze u te ustanove, da vaša riječ zaista ima težinu, a ne da se s vama sprdaju polupismeni krkani koji se preko vas smiju svemu što vrijedi. Morate da dignete glas protiv nepravde i izvrtanja ljudskih kvaliteta i opštih vrijednosti, VI morate da budete svjetlo u tunelu, da pokažete da ima nade i ima svrhe voditi borbu za neko bolje društvo, da je važno učiti, čitati, raditi na sebi, jer tako osim sebe poboljšavamo i kompletno okruženje. Morate dići glas protiv instant-univerziteta koji ruše vijekove dostojanstva, koji nerijetko na sopstvenim sajtovima promovišu mjesta na kojima se kupuju seminarski, diplomski, magistarski, doktorski radovi i sasvim omalovažavaju sve iza čega stojite. Morate počistiti prvo svoje ustanove, da više nema mjesta polupismenim ljudima kojima je data mogućnost da svojim neznanjem i raznim kompleksima uništavaju generacije. Gdje ste, zašto ćutite?

Oprostite, ja ne mogu da ćutim. J’ACCUSE! Lično sam uvrijeđena svime što se oko mene svakodnevno dešava. Meni, koja sam s ponosom pjevala Gaudeamus, puna treme išla da predam dokumente za prijemni na faklutet, ispite odgovorno spremala, osjećala se izuzetno privilegovanom što sjedim na predavanjima ljudi kao što su na primjer Svetozar Koljević, Zoran Paunović i još neki svijetli predstavnici tog plemenitog poziva, upijala svaku njihovu izgovorenu riječ jer je svaka bila važna i vrijedna i nenametljivo me vodila nečemu višem, meni koja sam skoro pobjegla sa prijemnog za doktorat jer mi se učinilo da ja odavde nemam šanse na univerzitetu osnovanom 1391. godine koji među diplomce i doktore broji i Kopernika, Ariosta, Paracelzusa, a na isti taj prijemni došla uparađena kao za veče u milanskoj Skali jer sam to smatrala i smatram čašću i obavezom, primljena na doktorat u zgradi iz XVI vijeka, u sali oslikanoj freskama, tri i po godine neumorno radila, mnogo noći ostala budna čitajući literaturu na četiri jezika i još jednom, najljepšem, onom notnom u partiturama, dane provodila u arhivima i bibliotekama, pravila desetine stranica bilješki, mozgala, pisala, brisala, konsultovala se sa mnogo pametnijim od mene jer samo tako sam mogla napredovati, sa 28 godina proglašena doktorom nauka, i danas radim, čitam, pišem, usavršavam se; meni koja smatram da sve to što sam postigla i što ću postići ne vrijedi baš ništa ako nije u službi nečeg višeg i trajnijeg od mene, takvoj meni gadite se vi koji ste na papiru isto što i ja, a dva smo svijeta. Gadite mi se što ste se isto tako trudili, a sada mirno gledate kako vam se smiju i degradiraju sve za šta ste se borili, uništavaju budućnost vaše djece, jer ne biste da se nekom zamjerite, sačuvajmebožeisakloni, smatrate da je sve beznadežno, a taj mrak koji gledate, to nije nebo bez mjesečine, nego đon cipele onih koji vas gaze, a vi ne vidite. Gadite mi se isto kao i oni koji vam se smiju.

Meni se neće smijati. Ne dam.

VIVAT ACADEMIA!

Piše Milijana Pavlović (6yka)

Foto Blogspot.com

Leave a Reply

*

captcha *