Čovek kroz čije je tjelo za devetnaest godina, koliko se drogira, prošlo sedam do osam kilograma opijuma i dva do dva i po kilograma heroina, uz “zanemarljive” količine kokaina, amfetamina, heptanona, morfijuma i kodeina, a još je živ, došao je u našu redakciju na razgovor (13. avgusta 1987) samo zato što je to obećao inspektoru novosadske policije, koji ga je “hapsio u poslovnom, fer maniru”.

Prvi put je uzeo hašiš 1968, u petnaestoj godini, na prijemu u jednom dalekoistočnom gradu, gde mu je službovao otac. Kaže da je to tamo uobičajno, kao, uostalom, i u drugom, zapadnoevropskom gradu, gde je kasnije i sam radio dvije godine. “Ali”, dodaje, “oni se tome odaju u granicama, i ne pretvaraju se u ovisnike.”

Ovaj čovek je na Dalekom istoku pohađao gimnaziju, i svakog se vikenda, na ulici, u diskotekama i kafanama, susretao s drogom. “Na iglu” je prešao po povratku u Novi Sad. Imao je osamnaest godina, i u novostečenom društvu su se, kaže, svi fiksali.

– Govorili su mi da uzmem opijum, jer je doživljaj lijep, ljepši nego sa hašišom. Probao sam. Meni nije bilo lijepo. Osećao sam mučninu, povraćao… Izgleda da sam pravi efekat postigao tek posle drugog-trećeg uzimanja.

Htjeli smo da nam naš sagovornik opiše tu lepotu. Rekao nam je da je individualna, ali mi smo i htjeli opis individualnog doživljaja. Jedino smo uspjeli da doznamo glavnu, opštepoznatu osobinu tog stanja opuštenost.

– Ali, lijepo je samo u početku. Kasnije sam se drogirao da bih mogao da živim, radim, čitam, pišem, jer je u krizi nemoguće bilo šta raditi. Kasnije je reč o opstanku.

Kako smo od svih narkomana čuli slično objašnjenje, pitali smo ga da li je bar period uživanja u drogama dug.

– Zavisi od vrste droge.Sa heroinom je lijepo nedelju dvije, sa opijumom čak i do dva mjeseca, a manje od mesec nikako ne; sa kokainom je lijepo oko nedelju dana…

“Čak i do dva mjeseca” nezamislivog uživanja učinilo nam se neverovatno skupim. To ga je (dosad) stajalo devetnaest punih godina “opstajanja”! Samo što niko na paketiću opijuma ili hašiša koji je ovaj čovek prvi put imao u ruci, nije bio napisao cjenu: “19 godina”, ili “onoliko godina koliko izdržiš”. Mislili smo da je bar uživanje dugotrajnije. Droga, prevarant!

Ipak, naš sagovornik je opstajao lakše nego ostali.

 – Imao sam sreće da ujvek imam novca za drogu. Nisam morao da je kupujem iz pete-šeste ruke, kad u jednom gramu obično bude svega sto pedeset miligrama heroina, a ostalo šećer. Odem, lijepo, u Makedoniju, kupim tri kilograma opijuma, i obezbedim se za duže vrijeme. Ili, u Tursku… Jednom su me uhvatili, sa četiri i po kilograma heroina (oko sedam maraka stajao je gram) i zato sam odležao godinu i po u Mitrovici.

– Zatim, trgovina drogama je rizična. Mom drugu se desilo da je, takođe iz Turske, donio četiri kilograma, navodno prvoklasnog heroina. “Raspao” se, kaže, od doze koju su mu dali za probu. Nije, međutim, vrijedeo ništa, i bacili smo ga. Uvalili mu Turci…

– Tako, kažem, imao sam drogu stalno, i bila je čista. Kad god bih ostao na pola kilograma, nabavljao sam novu količinu, i opet bivao miran izvjesno vrijeme. Nisam živio poput ostalih narkomana, odlazio na spavanje s mišlju kako sutra da se snađem. Stoga se, vjerujem, ljekari čude dobrom stanju moje jetre. Težina mi je normalna, i godinama konstantna. Krize i nečiste droge razaraju organizam. Kad ste u krizi, ne možete da jedete. Kako se to sa mnom nije događalo, uspio sam da, fiksajući se, završim i višu školu. Uspio sam da ne umrem za gotovo dvije decenije. Ali, u ovom gradu znam samo još jednog čovjeka koji je imao dovoljno novca da bude “zdrav narkoman”.

– Ne vjerujem u takozvani “overdouz” (prekomjernu dozu). Nijedan narkoman neće samog sebe ubiti. Ili nije pazio na higijenu, ili je u pitanju savršeno ubistvo.

– Ja se sa njima nisam družio. Družio sam se s normalnim ljudima. Znali su da se drogiram, ali su na to uvjek gledali kao na moju ličnu stvar. Roditelje sam, pak, uznemirio. Prvih pet godina je bilo problema i ubjeđivanja (jedino sam im djete), a onda sam ih, valjda, uvjerio da sam sasvim svjestan svega, i da je to moj izbor, pa su odustali.

“Zdravog narkomana” smo zamolili da zamisli da ima odraslog sina koji je, sasvim svjesno, načinio istovjetan izbor, uz jednake materijalne mogućnosti…

– Ne bih ga, ipak, pustio da to radi. Ne treba to. Da treba, priroda bi odredila da beba, umjesto mlijeka, dobija heroin. Prije godinu dana sam i sam batalio, ne definitivno, ali, u odnosu na period sa četiri grama heroina dnevno (tri-četiri fiksa), heptanon jednom mjesečno, katkad rijeđe, znači bezmalo prestanak.

– Oženio sam se, imam drugih preokupacija i namjera. Sadašnja žena upoznala me je kao narkomana. Ta mi je veza pomogla. Zasad. Šta će biti kroz pet, deset godina, ne mogu da znam. Prestao sam naglo. Krizirao sam “nasuho” sedam dana. Mislio sam, kad sam mogao u zatvoru, mogu i kod kuće, čak i lakše, jer su mi pri ruci stvari potrebne u slabosti. Periodično su nailazile slabije krize, više psihičke, ali sam imao puno radnih obaveza, koje su me skretale s misli o drogama.

Što se liječenja narkomana tiče, i ovaj naš sagovornik vjeruje da bi heptanonska terapija bila dobra.

Trebalo bi da postoji ustanova gde će se, naočigled ljekara, popiti pet heptanona na dan, da bi se moglo normalno živjeti i raditi. Tableta rastvorena u čaši soka onemogućila bi zloupotrebe, kojih, istina,ima. Heptanon se, recimo, ne popije, nego proda. Ovakva ustanova je, po meni, jedino rješenje. Liječio sam se i u Novom Sadu i u Vršcu. Ništa. To nije liječenje. Uostalom,.u bolnicu sam i otišao po želji roditelja i, uzgred, da im dokažem da nema efekta.

Osim toga, ko misli da se snagom karaktera pobjeđuje droga, a to govori odbijajući dimove cigarete, koja izaziva neuporedivo slabiju zavisnost, nije mu zavjerovati. Sumnjam da me može izliječiti ljekar koji se nije fiksao!

Nismo se fiksali ni mi, pa nam je izgledalo beznadežno da ne možemo o drogama imati ni približnu predstavu. Rekli smo našem sagovorniku da smo tu uspostavili paralelu kojom se koristimo baš u slučaju cigareta i odnosa zadovoljstvo potreba. Prve cigarete opuštaju. Posle ih uzimamo da bismo se doveli u stanje u kakvom smo bili prije pušenja, ali uz ružne prateće efekte. Prva cigareta nakon apstinencije opet izaziva nešto veće zadovoljstvo… E, ovo sve treba pomnožiti sa deset ili dvadeset, zavisno od jačine droge. Rečeno nam je da je, otprilike, to to.

Majci je, recimo, trudnoća motiv da ostavi cigarete. Ako jednoj narkomanki trudnoća ne bi bila dovoljno snažan motiv, ne mora da znači da je njeno osjećanje materinstva zatajilo, već, mnogo prije, da je heroin neuporedivo jača droga od duhana.

Ja sam – rekao je naš gost na kraju – i odvraćao ljude od droge, posebno zato što nisu u mogućnosti daje imaju redovno, ni čistu. A današnji mladići i djevojke, ako, po ovim cjenama, ne mogu obezbjediti sebi dvjesta maraka na dan, bolje da i ne pomišljaju da počnu. Bolje da se odmah ubiju. Treba preživljavati teške krize, preprodavati, obijati, biti u zatvoru, a uz to, na ovakav, nimalo privlačan način, može se živjeti najviše petnaest godina.

Evo šta je M. Š., “zdrav narkoman”, pridodao našoj priči 24. jula 1990. godine, kada smo ga ponovo upitali kako se osjeća…

– Upravo prebrojavam 112 tableta, svoju sedmodnevnu terapiju… Od četrdesetak novosadskih narkomana koji su na tretmanu u Beogradu, ja dobijam najviše šesnaest tableta dnevno. Jednom prilikom mi je doktorka, misleći da mi može smanjiti dozu, skinula dvije tablete po danu, ali se ispostavilo da sam tu, umanjenu terapiju, izdržao svega tri dana, a četvrtog dana sam ponovo otišao u bolnicu… Ja sam kod njih crveno zaokružen – na doživotnoj terapiji, znači… Na terapiji – dvije i po godine… Metadon je meni što i dijabetičaru insulin…

– Na bolovanju sam. Podnio sam zahtjev za invalidsku penziju. Psiha mi nije dobra. Ne izlazim nigdje, nije mi ni do čega, družim se sa televizorom. Čujem, gde-kad, ljudi pričaju o planovima za ljetovanje, o gradnji kuće – svakom je život nečim ispunjen, a meni dođe da odgrizem sebi ruku! Šta sam učinio od svog života, eto… Plašim se svoje sjenke, sumnjičav sam… Grub sam prema mladićima koji mi dođu i traže drogu – tri puta sam bio kod sudije za prekršaje jer sam ih tukao zbog toga…

Odlomak iz knjige “Đavo u prahu”