Istina, još uvijek su činili veliku većinu u toj zemlji, te su kao takvi predstavljali demografski problem, no nisu bili nikakva vojna prijetnja. Ključni čimbenik bilo je to što su Britanci već u potpunosti uništili palestinsko vodstvo i obranu 1939. kad su ugušili arapski ustanak iz 1936-39, te su time cionističkom vodstvu dali dovoljno vremena da pripremi svoje slijedeće poteze. Cionističko vodstvo bilo je također svjesno mlake pozicije koje su arapske zemlje zauzimale po pitanju Palestine. Stoga, kad je opasnost od nacističke invazije Palestine uklonjena, cionistički vođe bili su svjesni da je jedina prepreka na putu da zauzmu zemlju britansko prisustvo.

… krajem rata, a posebno budući da je posljeratna laburistička vlada u Britaniji tražila demokratsko rješenje za Palestinu (što bi značilo propast cionističkog projekta budući da je 75% stanovništva bilo arapsko), postalo je jasno da Britanija mora otići. U Palestini je nakon rata ostalo oko 100 000 britanskih vojnika, koji su u zemlji s manje od 2 000 000 stanovnika predstavljali silu, čak i kad je Britanija smanjila broj trupa nakon židovskog terorističkog napada na hotel Kralja Davida. Zbog toga je Ben-Gurion zaključio da je bolje prihvatiti manje od 100% onoga što se 1942. tražilo Biltmore programom i da bi i malo manja država dostajala kako bi cionistički pokret ostvario svoje snove i ambicije.

O ovom je pitanju pokret raspravljao posljednjih dana mjeseca kolovoza 1946. kad je Ben-Gurion okupio vodstvo cionističkog pokreta u hotelu Royal Monsue u Parizu. Ben-Gurion je skupu rekao da je 80 do 90 posto mandata Palestine dovoljno da se stvori država, uz uvjet da se osigura premoć Židova. “Tražit ćemo velik komad Palestine” rekao je prisutnima. Nekoliko mjeseci kasnije Židovska agencija prevela je Ben-Gurionove riječi “velik komad Palestine” u kartu koja je podijeljena svima koje se smatralo važnima u odlučivanju o budućnosti Palestine. Zanimljivo je da se karta Židovske agencije, koja je prikazivala veći teritorij od karte koju je UN predložio 1947, skoro do posljednje točke podudara s kartom Izraela koja je nastala kao rezultat sukoba 1948-49: odnosno kartom Izraela prije 1967, to jest, karta prikazuje Palestinu bez Zapadne Obale i Pojasa Gaze.

94Glavno pitanje na dnevnom redu cionista 1946., borba protiv Britanaca, rješilo se kad su Britanci u veljači 1947. odlučili napustiti Palestinu i prebaciti taj problem na UN. …

Ben-Gurion je već do kraja 1946, i prije britanske odluke, shvatio da Britanci odlaze, te je zajedno s pomoćnicima počeo razrađivati opću strategiju koja bi se mogla provesti protiv palestinskog stanovništva čim Britanci odu. Ta je strategija postala Plan C, ili Gimel na hebrejskom. Plan C bio je revidirana verzija dva prijašnja plana. Plan A još se nazivao i “Elimelechov plan” po Elimelechu Avniru, zapovjedniku Hagane u Tel Avivu, koji je 1937., na Ben-Gurionov zahtjev, sastavio upute za zauzimanje Palestine u slučaju britanskog povlačenja. Plan B sastavljen je 1946. Ubrzo nakon toga ta su dva plana spojena u Plan C.

Poput planova A i B, cilj Plana C bio je pripremiti vojne snage židovske zajednice za ofenzivne kampanje koje će se voditi protiv ruralnih i urbanih dijelova Palestine nakon odlaska Britanaca. Svrha takvih akcija bila bi da se palestinskog stanovništvo “odvrati” od napada na židovska naselja i odmazda za napade na židovske kuće, ceste i prometna sredstva. U Planu C jasno je ispisano što bi kaznene akcije ove vrste trebale podrazumijevati:

Napadi na političko vodstvo.
Napadi na huškače i one koji im pružaju financijsku podršku.
Napadi na Arape koji su djelovali protiv Židova.
Napadi na više arapske časnike i dužnosnike [iz mandatnog sistema]
Nanijeti štetu palestinskom prometu.
Oštetiti izvore sredstava za život i vitalne ekonomske mete (bunare s vodom, mlinove, itd.).
Napadi na sela, četvrti koji bi mogli biti od pomoći pri budućim napadima.
Napadi na klubove, kavane, okupljališta, itd.

U Planu C navodi se da se podaci potrebni za uspješnu provedbu ovih akcija mogu pronaći u spisima o selima: popisi vođa, aktivista, “potencijalnih ljudskih meta”, precizan raspored i izgled sela, i tako dalje.

Međutim, ovaj plan nije sadržavao operativne podrobnosti, te je za nekoliko mjeseci izrađen novi plan, Plan D (Dalet). Ovaj je plan zapečatio sudbinu Palestinaca koji su se nalazili na teritoriju koji su cionistički vođe zamislili da bude teritorij buduće židovske države. Za razliku od Plana C, ovaj je plan sadržavao direktne bilješke kako o geografskim parametrima buduće židovske države (onih 78% prikazanih na karti Židovske agencije iz 1946.) tako i o sudbini jednog milijuna Palestinaca koji su živjeli na tom prostoru:
Te se operacije mogu provesti na slijedeći način: bilo uništavanjem sela (njihovim paljenjem, dizanjem u zrak, te miniranjem preostalih ruševina) i posebno onih naseljenih središta koja je teško trajno nadzirati; bilo pokretanjem operacija češljanja i nadzora prema slijedećim naputcima: opkoliti sela, izvršiti pretrese u njima. U slučaju pružanja otpora, naoružane snage treba uništiti, a stanovništvo protjerati izvan granica države.

9Niti jedno selo smješteno unutar područja za koje su planirane operacije nije bilo izuzeto od ovih naredbi, bilo zbog svog položaja, bilo stoga što se očekivalo da će pružati otpor. To je bio veliki plan za protjerivanje stanovnika iz svih sela ruralne Palestine. Slične upute izdane su za akcije usmjerene protiv palestinskih urbanih središta.

Naredbe koje su stizale do jedinica na terenu bile su određenije. Zemlja je bila podjeljena na zone prema broju brigada, pri čemu su 4 prvobitne brigade Hagane pretvorene u 12 brigada, kako bi se olakšala provedba plana. Zapovjednik svake brigade dobio je popis sela ili četvrti u svojoj zoni koje je morao okupirati, uništiti, a njihove stanovnike protjerati, sve to uz točne datume. Neki zapovjednici prerevno su izvršavali naredbe, dodajući nove lokacije kako su operacije napredovale. Neke su se naredbe pak pokazale preambicioznima i nisu se mogle izvršiti u očekivanom roku. … No, to su bile iznimke. Uglavnom se uništavanje sela i urbanih četvrti, te uklanjanje njihovih stanovnika odvijalo prema planu. A do trenutka kad je izdana izravna zapovijed u ožujku, 30 sela već je bilo izbrisano s lica zemlje.

Nekoliko dana nakon što je Plan D pretipkan, podijelili su ga zapovjednicima dvanaestak brigada od kojih se tada sastojala Hagana. Svaki zapovjednik zaprimio je uz popis detaljan opis sela na njegovom operativnom području i njihovu skorašnju sudbinu – okupacija, uništenje, te protjerivanje. Izraelski dokumenti koje je u kasnim 1990-tim objavila izraelska vojska jasno pokazuju da je, suprotno tvrdnjama povjesničara poput Benny Morrisa, Plan Dalet zapovjednicima brigada podijeljen ne kao nejasni naputak, već kao jasno određene operativne zapovijedi koje je trebalo sprovesti u djelo.

Za razliku od općeg nacrta koji su dobili politički čelnici, instrukcije i popisi sela koji su poslani vojnim zapovjednicima nisu sadržavali nikakva ograničenja što se tiče načina na koji treba provesti uništenje i protjerivanje. Nije bilo odbredbi o tome kako bi sela mogla izbjeći svoju sudbinu, na primjer bezuvjetnom predajom kako je obećavao opći dokument. Postojala je još jedna razlika između nacrta koji je podijeljen političarima i onog kojeg su primili vojni zapovjednici: u službenoj verziji stajalo je da se provedba plana ne pokreće do trenutka prestanka britanskog mandata, dok je časnicima na terenu naređeno da ga počnu provoditi nekoliko dana nakon što je plan usvojen. Ova dihotomija tipična je za vezu koja u Izraelu postoji između vojske i političara i održala se sve do danas – vojska vrlo često krivo obavještava političare o svojim pravim namjerama, kao što je to bio slučaj s Moshe Dayanom 1956, Arielom Sharonom 1982. i Shaulom Mofazom 2000.
Ono što je zajedničko političkoj verziji Plana Dalet i uputama koje je dobila vojska je svrha plana. Drugim riječima, i prije nego su izravne zapovijedi stigle na teren, vojnici su već znali što se od njih očekuje. Cijenjena i hrabra izraelska aktivistica za građanske slobode, Shulamit Aloni, koja je u to vrijeme bila časnica, sjeća se kako su im stizali posebni politički časnici koji su huškali trupe demonizirajući Palestince i povezivajući Holokaust s vojnom operacijom koja je trebala uslijediti, a koja je često bila planirana za dan nakon ovakve indoktrinacije.

PARADIGMA ETNIČKOG ČIŠĆENJA

89U knjizi koju ću uskoro objaviti želim istražiti mehanizam etničkog čišćenja 1948. podjednako kao i kognitivni sustav koji je svijetu dopustio da zaboravi, a počiniteljima da zaniječu zločine koje je cionistički pokret počinio protiv palestinskog naroda.

Drugim riječima, želim dokazati da je potrebno paradigmu rata zamijeniti paradigmom etničkog čišćenja i nju uzeti kao temelj znanstvenog istraživanja i javne rasprave o 1948. Smatram da je dosadašnje odsustvo paradigme etničkog čišćenja nedvojbeno jedan od razloga zašto se poricanje ove katastrofe tako dugo nastavilo. Nije točno da je cionistički pokret prilikom stvaranja svoje nacionalne države, poveo rat koji je “tragično, ali neizbježno” doveo do protjerivanja “dijelova autohtonog stanovništva”. Istina je upravo suprotna: cilj je bilo etničko čišćenje zemlje koju je pokret priželjkivao za svoju novu državu, a rat je bio posljedica, sredstvo kojim se cilj proveo u djelo. 15. svibnja 1948., dan nakon službenog prestanka britanskog mandata i na dan kada je proglašena država Izrael, susjedne arapske zemlje poslale su malu vojsku – malu u usporedbi s njihovom cjelokupnim vojnim sposobnostima – kako bi pokušale zaustaviti operacije etničkog čišćenja koje su već dulje od mjesec dana bile u punom jeku. Rat s regularnim arapskim vojskama nije sprječio etničko čišćenje koje je bilo u tijeku i koje se nastavilo sve do svog uspješnog završetka u jesen 1948.

Mnogima se možda zamisao da se usvoji paradigma etničkog čišćenja kao a priori temelj za priču o 1948. čini optužnicom. I u mnogome ovo doista i jest moj vlastiti J’Accuse protiv političara koji su isplanirali etničko čišćenje i generala koji su ga proveli. Ti ljudi nisu nepoznati. Oni su heroji židovskog rata za neovisnost, a njihova imena bit će poznata većini čitatelja. Popis počinje s neospornim vođom cionističkog pokreta Davidom Ben-Gurionom, u čijem su privatnom domu raspravljana i dovršavana sva poglavlja plana za etničko čišćenje. Pomagala mu je mala skupina ljudi koje ja zovem “savjetodavno tijelo”, klika okupljena isključivo zbog planiranja izvlaštenja Palestinaca. U jednom od rijetkih dokumenata u kojima je zabilježen sastanak tog tijela, ono se naziva Savjetodavno povjerenstvo – Haveadah Hamyeazet; u jednom drugom se dokumentu pojavljuje jedanaest imena članova povjerenstva. Iako je cenzor izbrisao sva ova imena, moguće je napraviti njihovu rekonstrukciju.

Taj je odbor pripremao planove za etničko čišćenje i nadzirao njegovu provedbu sve dok polovica palestinskog autohtonog stanovništva nije protjerana sa svojih ognjišta. U njemu su se nalazili, prije svega, najviši časnici buduće državne vojske, poput legendarnih Yigaela Yadina i Moshe Dayana. Uz njih osobe poput Yigala Alona i Yitzhaka Sadeha, zatim regionalni zapovjednici poput Moshe Kalmana koji je očistio područje Safad, i Moshe Carmela, koji je protjerao autohtono stanovništvo iz najvećeg dijela Galileje. Yitzhak Rabin sudjelovao je u operacijama u al-Lyydu i Ramlehu, te u širem jeruzalemskom području. Shimon Avidan očistio je jug; mnogo godina kasnije Rehavam Ze’evi, njegov suborac, zadivljeno je o njemu izjavio “očistio je svoju bojišnicu od desetaka sela i gradova”. Na južnoj bojišnici bio je i Yitzhak Pundak, koji je za Ha’aretz 2004. izjavio, [Na bojišnici] je bilo 200 sela i sva su nestala. Morali smo ih uništiti, inači bismo sada ovdje [na jugu Palestine] imali Arape kao što ih imamo u Galileji. Imali bismo još jedan milijun Palestinaca.

Ovi vojnici povezali su se s ljudima koje bismo danas nazvali “Orijentalisti”, stručnjacima za arapski svijet općenito, a posebno Palestince, bilo stoga što su sami dolazili iz arapskih zemalja, bilo zato što su bili znanstvenici u području bliskoistočnih studija. Neki od njih bili su obavještajci na terenu tijekom ključnog razdoblja. Ni izdaleka nisu bili samo sakupljači informacija o “neprijatelju”, već su ti obavještajni časnici odigrali glavnu ulogu u pripremi etničkog čišćenja, a neki su i osobno sudjelovali u nekim od najgorih zvjerstava koja su popratila sustavno protjerivanje i izvlaštenje Palestinaca. Upravo su njima dane konačne ovlasti da odluče koja će sela sravniti sa zemljom i koje će seljane pogubiti. Palestinci koji su preživjeli sjećaju se da su ti ljudi, nakon okupacije sela ili četvrti, odlučivali o sudbini njihovih stanovnika, o njihovom zarobljeništvu ili slobodi, životu i smrti. Njihove operacije je 1948. nadzirao Issar Harel koji je kasnije postao prvi šef Mossada i Shin Beta, izraelskih obavještajnih službi.

Spominjem njihova imena, no nije mi namjera da ih posmrtno izvedem pred sud. … Želja mi je spriječiti da se zločini koje je počinio Izrael pripisuju neuhvatljivim čimbenicima kao što su “okolnosti”, “vojska”, ili kako kaže Benny Morris, “la guere comme la guerre” i sličnim nejasnim aluzijama koje suverene države oslobađaju odgovornosti, a pojedincima daruju čistu savjest. Optužujem, no i ja sam sam dio društva koje stoji osuđeno. … No, poput mnogih mojih sugrađana, uvjeren sam da je bolno putovanje u prošlost jedini put kojim možemo postići napredak ukoliko želimo stvoriti bolju budućnost za sve nas, Palestince i Izraelce podjednako.

Gore navedeni tekst je nastavak prijevoda dijela članka Ilana Pappea: The 1948 Ethnic Cleansing of Palestine (Journal of Palestine Studies broj 141, jesen 2006).

Izvor: http://freepalestine.bloger.hr/

Leave a Reply

*

captcha *