Otmice su postale jedan od „prvih“ izbora iračkih kriminalaca. U zemlji sa 70 % nezaposlenih, u „oslobođenom“ Iraku, kriminal raste nevjerovatnom brzinom, jer kriminalci imaju odriješene ruke zbog katastrofalne sigurnosne situacije u zemlji. Familije kidnapovanih su u nekim slučajevima primorane da plate i po nekoliko miliona dolara otkupnine, osim ako neće da prime dijelove svojih najmilijih, ili čak njihova mrtva tijela.

I dok je medijska pažnja fokusirana uglavnom na otmice zapadnjaka, otmice Iračana, posebno  žena, je mnogo češće.

Human Rights Watch je izvijestio da je od jula 2003. godine „…loša sigurnosna situacija u Bagdadu i drugim iračkim gradovima prouzrokovala da žene i djevojčice se sve manje kreću, zbog straha od silovanja ili otmice.“ Za veliko povećanje otmica i seksualnih napada HRW krivi kolaps snaga sigurnosti i sporu reorganizaciju iračkih policijskih snaga.

U perodu od  tri mjeseca poslije pada Bagdada, HRW je dokumentovao 70 slučajeva silovanja i otmica iračkih žena (što ne znači da su svi zločini registrovani). Koliko god bio brutalan režim Saddama Huseina, zločini protiv žena registrovani su jednom u svaka tri mjeseca za vrijeme njegove vladavine (opet što ne znači da su svi zločini prijavljeni), dok ih je u julu 2003 bilo po nekoliko svake sedmice. A situacija danas je mnogo, mnogo gora.

4.decembra 2004. godine, 29-godišnja veterinarka, Inji, bila je u svojoj klinici, u blizini Kirkuka. Ona i Muhamed, njen asistent, su primili jednog čovjeka koji je trebao da mu se cijepi neka stoka i sa kojim su trebali poći do te stoke.

Vozili su se sa njim malom prašnjavom cestom do mjesta gdje je on rekao da se stoka nalazi.

„Nisam očekivala da se desi bilo šta loše“ kaže ona. „ Cesta do obližnjeg sela bila je neasfaltirana i napuštena. Onda nas zasutavi jedan auto. U njemu su bila tri putnika, za koje sam ja mislila da su rođaci ili prijatelji čovjeka koji je došao po nas“

Ali to nije bio slučaj.

„Jedan od putnika mi je prišao i udario me sa  pištoljem u glavu“ priča dalje ona, prisjećajući se tih užasnih događaja. „ Vidjela sam da su udarili i Muhammeda kada me je pokušao uvući u auto. Nakon 15 minuta pokušala sam nešto reći i onda su me ponovo udarali.“

Vozili su se oko dva sata. Nakon toga je Inji izvučena iz auta, dok su Muhameda prebacili u drugi auto.

„Jedan muškarac je naredio da skinem svoj nakit, a onda me tukao toliko da poslije nekog vremena nisam više ni osjećala bol“ nastavlja ona tiho svoju priču.

Uzeli su njen mobilni telefon i nazvali njenog muža, Turhana.Rekli su mu da mu je žena kidnapovana, i da ima 24 sata da skupu 20 000 dolara otkupnine. Ako ne uspije, rekao mu je, ona će biti prodana.

„Držali su me u tamnoj sobi, na golom podu i na prljavoj deki“ nastavlja ona svoju priču. „Natjerali su me da nazovem svoga muža i da mu kažem da pripremi novac, a ja sam ih preklinjala i objašnjavala da moja obitelj ne može da  skupi toliki novac.“

Na to, jedan od otmičara je odgovorio:“ Neka ti demokratija koju su pozivala, skupi novac za tebe.“

„Zvala sam svoga muža i preklinjala sam ga da me spasi, a jedan od njih je zgrabio telefon i rekao mom mužu da ne zove policiju jer će me ubiti.

„Mislila sam da bivaju kidnapovani samo oni koji imaju posla sa Amerikancima ili oni koji su bogati,“ objašnjava ona. Inji nije imala nikave veze sa okupatorima niti sa jednom političkom strankom, niti je radila za vladu. Na svu sreću, njen muž je nekako uspio da skupi novac i da je oslobodi. Ali ovakve priče se ne završavaju uvijek na sretan način.

Abdulla Hamid, pedesetogodišnji stanovnik Bagdada, priča nam kao je sin njegova komšije bio otet. Familija je nekako uspjela da skupi 15 000 dolara otkupnine. Tada su ih otmičari kontaktirali i rekli im da sina pokupe u mrtvačnici.

 

Ili uzmimo kao primjer Seifa, studenta medicinske škole u Bagdadu. Nakon što je bio otet, njegova familija, nesposobna da iskupi 40 000 dolara otkupnine koju su tražili otmičari, naparavila je grešku kontaktirajući policiju, koja je uspjela da pronađe otmičare. Seif je ubijen za vrijeme pucnjave koja je uslijedila između policije i otmičara.

I dok iračka vlada nastavlja da optužuje različite gerilske grupe u Iraku da stoje iza ovih kidnapovanja, ovi gerilci, članovi pokreta otpora, niječu svaku umiješanost u ove otmice. Sa otvorenom granicom koja je bila takva prvih 6 mjeseci okupacije ( a koja je i sada vrlo propusna), terorističke i kriminalne grupe su naprosto preplavile ovu zemlju bez zakona.

Neke kriminalne bande nisu bile zadovoljne samo sa novcem od otkupnine. 23-godišnja Sajida i njena 17-godišnja sestra bile su otete samo sedmicu poslije Sajidinog vjenčanja. One su odvedene u Yemen, gdje su se našle među još 130 drugih Iračanki koje su bile otete i prisiljene na prostituciju od strane otmičara. Za divno čudo, došle su u mogućnost da kontaktiraju svoje familije, koji su ih uspjeli nekako osloboditi ( za razliku od ostalih nesretnica).

 Fakhriyah ima dvadesetak godina, ali ni ona sama više nije sigurna. Ustvari, ona više ne može da se sjeti ni očeva imena, pošto je sada ovisnica o narkoticima.

„Živjela sam u sirotištu i kidnapovana sam na dan kada je Bagdad pao“ priča nam ona. Dalje nam opisuje kako je američki tenk bio u blizini sirotišta koje se nalazilo kraj aerodroma i kako su Amerikanci mirno gledali pljačkanje, razaranje i druge zločine koji su se dešavali u sirotištu.

„Otmičari su me redom silovali, i ne sjećam se koliko su me držali, dok me nisu izbacili na ulicu“ priča  nam ona, sva ošamućena, pokušavajući nam opisati svoj nesretan život.Sada ona koristi svaku drogu do koje može da dođe „…samo da ne osjećam šta se oko mene dešava ili ko me opet siluje.“

Kako god da je režim Saddama Huseina bio strašan, Iračani sada žude za sigurnošću koja je tada vladala. Silovanje je tada bilo vrlo neubičajeno; sada, kidnapovanja i silovanja su svakodnevne pojave. Samo prije tri sedmice novine „Al-Zaman“ su  iznijele podatak da je

11-ero djece oteto u Bagdadu u jednom danu.

Ovakve priče su uobičajene, i one su prouzrokovale širenje straha u Bagdadu i drugim gradovima, sklanjajući mnoge djevojke i žene sa ulica. Žene sada idu vani samo u krajnjoj nuždi, i uvijek u društvu sa svojim rođacima.

„ Ja ne idem nikuda kad se spusti noć, a i inače idem samo u školu i mjesta koja se nalaze u blizini moje kuće“  kaže Intisar, 21-godišnja studentkinja fizike na Bagdadskom univerzitetu, ističući da ju je strah otmice i silovanja.

 Lejla, 52-godišnja farmaceutkinja u al-Adhamiya distriktu u Bagdadu, kaže da ona živi u stalnom strahu da će biti kidnapovana, ili da će neko od njene djece biti kidnapovano.

„Svi se mi bojimo i ja ne mogu nikuda ići sama,“ priča ona. „ Bojim se i za svoje kćerke, pogotovo one starije. Ovo više nije normalan život i postaje neizdržljivo.“

Ko snosi odgovornost za ovakvo stanje stvari? Izuzimajući one koji direktno čine ove zločine, odgovornost zasigurno leži na okupatorima. Prema međunarodnom pravu, okupacijska vlast ima dužnost da uspostavi i održava javni red i mir, te da obezbjedi sigurnost i poštovanje osnovnih ljudskih prava svih članova okupiranog naroda.

Uprkos fasadi i tzv „ iračkoj vladi“ oni koji kontrolišu (ili se trude da kontrolišu) Irak jesu američke okupacijske snage. Okupatori su i postavili „zakone“ koji sada vladaju u Iraku, i njihova je odgovornost za novonastalu situaciju i stanje, koje dozvoljava nasilje ovakve vrste i koje je postalo uobičajeno u svim dijelovima Iraka.

I kao dodatak treba navesti i to da  4. ženevska konvencija ističe da:“ … žene posebno trebaju biti zaštićene od napada na njihovu čast, u prvom redu protiv silovanja, prisilne prostitucije, i bilo kojeg drugog oblika nemoralnog napada.“

 Ovo je još jedan primjer i dokaz kršenja međunarodnih zakona od strane okupatora. A kao i uvijek, narod Iraka je, posebno žene u ovom slučaju, taj koji plaća najskuplju cijenu.

 

Dahr Jamail, Islam Online

 

Preveo CrniLeptir

Leave a Reply

*

captcha *