“Kad god neko svome bratu muslimanu kaže da je kjafir, jedan od njih je kjafir (ili onaj kojeg je nazvao kjafirom ili onaj koji čini kufr, zbog toga što svoga brata naziva kjafirom)
– Poslanik Muhamed, s.a.v.s.
“Fitna[1] spava; Allah prokleo onoga koji je probudi!’’
– Poslanik Muhamed, s.a.v.s.
“Tekfir bi trebao biti rezervisan za onoga ko je očiti otpadnik, ko to otvoreno kaže, odabere ga kao svoju vjeru, odbaci da posvjedoči o vjeri i napusti vjeru islam u potpunosti.”
– Taqi al-Din al-Subki
“Smatrati hiljade nevjernika muslimanima je sigurnije kod Allaha nego smatrati jednog muslimana nevjernikom.”
– Imam Ebu Hanifa
Šta je otpadništvo i kako se ono razlikuje u odnosu na jednostavnu pogrešku? Kada musliman sumnja na otpadništvo prijatelja muslimana, kako on ili ona treba da postupe? Nedavno, neki muslimani su namjerili da me ‘razotkriju’ kao devijantnog muslimana naglašavajući pogreške koje sam napravio u svojim govorima koji su na internetu. Neki od tih pokušaja[2] su bili toliko smiješni da neću trošiti vrijeme da ih opovrgnem. Ipak, oni postavljaju neka važna pitanja na koja želim da se osvrnem: Koja je reakcija prihvatljiva kad su u pitanju greške? U ovoj studiji, objasniću kako sam napravio jednu grešku, i izvinit ću se zbog toga. Također, osvrnuću se na pitanja kufra, tekfira i fitne, i njihovog međusobnog odnosa.

Greška i poricanje
Greška koju želim da pojasnim vezana je za izjavu koju sam dao prije nekoliko godina o vjerovanju Imama al-Tawahija. Suočen sa dijelom u tekstu, ‘pečat’ proročanstva, iznio sam lažnu interpretaciju toga koncepta koju je koristio lažni poslanik, Mirza Ghulam Ahmad. Gledano unazad, vjerovatno sam trebao da se suzdržim od iznošenja detaljnjih objašnjenja. Umjesto toga, upustio sam se u trnovito područje, na osnovu moga shvatanja glavne osobe pokreta Ahmadija i čineći to dao sam izjave koje sam obavezan poreći.
Moja greška je bila u razlikovanju između statusa dvije grupe- Lahoraca i Kadijanija- Ahmadijevog pokreta i izjavi da Lahorci nisu izvan puta islama. Moje razumijevanje ovoga pitanja došlo je od ljudi kojima ja vjerujem, da ne spominjem odobrenje a od strane Al Azhar univerziteta[3 ]Muhamed Alijeva djela “Vjera islam”, kao i njegovo insistiranje u uvodu njegovog prijevoda Kur’ana da je on musliman koji je prihvatio konačnost Poslanika Muhameda, s.a.v.s.  Iako sam jasno naveo da je Mirza Ghulam Ahmed bio lažni poslanik i smatra se izvan okvira islama, kao i njegovi sljedbenici, i upozorio ljude na čitanje knjiga Muhameda Alija, neprimjereno sam pohvalio njegov prijevod Kur’ana na engleski jezik. Sigurno nisam prvi musliman koji je to uradio, jer su neki poznati učenjaci u prošlosti potvrdili vrijednost prijevoda Muhameda Alija, i neki prevodioci, uključujući Jusufa Alija i Marmaduke Pikthalloa, ne samo da su oslonili na njega već su ga i hvalili. Nažalost, ja sam pogriješio radeći to. Pridržavanje načelima našeg Poslanika, s.a.v.s., je naš jedini spas od zablude. Prema hadisu, hvaliti izopačene i novotare je pomoć u uništenju islama. Ja tražim utočište u Bogu od toga i tražim oprost za sve učinjeno nesvjesno do tog katastrofalnog kraja.
Kada je pitanje vezano za razlike između Lahoraca i Kadijanisa meni predočeno, ja sam pozvao učenjake koje poznajem i kojima vjerujem, i dobio sam nekoliko različitih mišljenja o vjerskoj kategoriji pod koju podpadaju Lahorci. Jedan istaknuti i dobro poznat pakistanski učenjak me je informisao da iako postoje nijanse u razlikama između ove dvije grupe, obje su međutim jednako  proklete u Pakistanu. Drugi dobro poznati američki učenjak islama informisao me je da je bio pod istom predpostavkom  kao što sam ja na temelju Al Azhar certifikacije ‘Vjere islama’ Muhameda Alija. On je naglasio da Al Azhar nikada ne bi potvrdio djelo o islamu nekoga ko je otpadnik. Ipak, od tada, nekoliko fetvi i izjava raznih učenjaka kojima ja vjerujem sadržavale su suprotna mišljenja koje su došle do mene i uvjerile me o mojoj pogrešci.
Al-Azhar je donio presudu kojom su obje sekte izvan okvira islama, i ja prihvatam presudu bivšeg rektora i muftije, šejha Al-Azhara, Gad al Hagga, neka mu se Allah smiluje.  Ja sam veoma pažljiv po pitanju tekfira, ali kada tijelo koje je pedantno kao Al-Azhar izda službeni stav o skupini, onda smo dužni da se sa njima složimo. Ja imam veliko poštovanje prema balansu i umjerenoj tradiciji koju Al-Azhar predstavlja i znam da oni ne uzimaju tekfir olako. Stoga, takve presude ostavljam njima, i povlačim svoju prethodnu izjavu. Kao što izreka kaže: “Narod Meke bolje poznaje svoje planinske staze.”
Zbog svih ovih razloga, zahtjevam da se moja izjava o Lahorcima ukloni sa interneta, jer ja nisam kvalifikovan da dajem mišljenje o ovome i ne mogu iznijeti tekfir na grupu ili osobu samostalno, jer je to pravna odgovornost u islamu.
Zašto je to bitno?
Mnogi moderni muslimani vjerovatno nisu upoznati sa velikim gubicima života koje je ova fitna uzrokovala u prošlosti. Godine 1953, Pakistan su potresli protesti čiji je cilj bio svrgavanje ahmedijskog ministra,  Zafarullah Khana. Protesti su bili uspješni, ali je preko deset hiljada Pakistanaca izgubilo svoje živote u procesu. Nadam se da će nekolicina muslimana koji su uhvatili moju pogrešku suzdržati od buđenja fitne koja je imala tako zastrašujuće posljedice u prošlosti. U jednom hadisu se kaže: “Fitna spava; Allah prokleo onoga ko je probudi.” Korištenje fitne kao metode društvenog poremećaja je u porastu u našoj zajednici. Muslimani moraju biti oprezniji kada su u pitanju oni koji unutar nas ili bez nas svjesno ili nesvjesno izazivaju razdor i sukob, koji sve više dovodi do gubitka života i razdora. Interent je postao izvor broj jedan i oružje za ovaj fenomen, što može biti vjesnik uvoda u ono što je Poslanik, s.a.v.s., nazivao ‘doba fitne.’
U odgovoru onima koji me optužuju za nevjerstvo i dovode u pitanje moju vjeru, želim da razjasnim nešto što je očigledno većini ljudi koji me poznaju: ja sam ortodoksni musliman. Ja slijedim malikijsku školu prava; ja vjerujem i prihvatam vjerovanje imama al-Tahawija, imam el-Eš’arija i imama el-Maturidija kao validna razumijevanja Božanstva u našoj vjeri i čvrste izvore za dogmatske teologije; i također vjerujem u dogovoreni put imama al-Džuneida i onih koji se vode pravim putem među sufijama kao što su Abu Talib al-Makki, imam el-Qušejri, imam el-Gazali, Sidi Ahmad Zarruq, i mnogi drugi. Ja nisam perenialist i nisam nikada bio. Ja vjerujem da je islam poništio sve prijašnje Božanske zakone, kao što je definirano u glavnom vjerovanju islama, ali se slažem sa stavom imama el-Gazalija za mogućnost spasa izvan vjere islama i nisam ekskluzivista na taj način. Kada sam rekao: ‘Ja ne vjerujem u eksluzivitet vjere’ mislio sam na to i nisam pripisivao božansko pritvrđenje nakon dolaska Božijeg posljednjeg zakona, islama, bilo kojoj drugoj vjerskoj tradiciji.[4]

Iskreno zahvaljujem onima koji su branili moju čast u trenucima ovih napada i koji su se ispričavali u moje ime, jer je to, prema Poslaniku, s.a.v.s, odlika vjernika, dok je traženje grešaka odlika licemjera. Nekoliko ljudi me je pitalo da pojasnim ovo zbog navodne opsesije nekolicine ljudi da eksponiraju moju pogrešku na internetu, umjesto da su mi se privatno obratili i ispravili moje pogreške  gdje bih ih možda ispravio, posebno u vrijeme kada su muslimani toliko razjedinjeni i rasparčani. Njihove tvrdnje da su me kontaktirali su neistinite, jer ja nisam ništa slično zaprimio.
Naša zajednica se trenutno suočava s opasnim stvarima: samoubilačkim napadima, sektaštvom, građanskim ratovima, tijela naših velikih učenjaka iz prošlosti se iskopavaju i skrnave,  mentalno zaostale djevojčice se optužuju za blasfemiju, ambasade se uništavaju i ambasadori se ubijaju ili im se prijeti,…i tako dalje. Kao rezultat ludila u našoj zajednici, povećava se broj takvih poziva u pomoć, otkako sam ja postao musliman prije 35 godina, kao što su, ‘Pomozite mom sinu-izašao je iz islama; pomozite mojoj kćerki- ima krizu vjere.’ Sada primam pisma i elektronsku poštu u kojoj su zahtjevi da pričam sa muslimanskom omladinom koja više ne nalazi svoj identitet u vjeri. Nažalost, žestoki mrzitelji u našoj zajednici tjeraju ljude od džamija i čine da najljepša učenja na svijetu izgledaju ružno.
Šta je otpadništvo i kako odgovoriti na to?
Jedan zabrinuti brat iz Engleske koji me zamolio da se osvrnem na izjavu o Lahorima, naglasio je da su me neka braća proglasila kjafirom na osnovu argumenta “onaj ko ne donese tekfir na kjafira je kjafir’. Njihovo rezonovanje je ovakvo: Lahorci Ahmedije su kjafiri; Hamza Yusuf ih nije proglasio kjafirima; iz tog razloga Hamza Yusuf je kjafir. Da bih pojasnio onima koji traže objašnjenje na temu proglasa muslimana kjafirom, dostavljam pojašnjenje koje slijedi.
Izgovoreno pravilo se veže za pravilo poznato kao “lazim al-madhhab madhhab,” koje nije jednostavno kao što bi neki htjeli. Vezano za otpadništvo, Sidi ‘Abdullah Ould al-Hadždž Ibrahim, veliki usuli učenjak navodi: “Svako ko omalovažava svetost Boga, njegovih Poslanika ili njegovih meleka, izlazi iz islama. Uvjet namjernog otpadništva ponašanjem je zanemarujući stav.”
Ono što on želi da kaže jeste da svako ko umanjuje Uzvišeni položaj Boga ili bilo kojeg njegovog Poslanika, meleka ili simbola (kao što je pljuvanje na Kabu ili bacanje kopije Kur’ana u smeće) je otpadnik, bez obzira da li je ta osoba namjeravala da napusti islam ili ne. Postoje i mišljenja da namjera za otpadništvom mora da bude ispred čina da bi se neko smatrao otpadnikom, ali ovo je slabo mišljenje.
Sidi ‘Abdullah je također rekao: “Učenjaci su strogi prema muftiji koji kaže za onoga ko je kjafir da nije kjafir. Zaista, strah od nevjerovanja je kod onoga ko to radi..”
“Strah od nevjerovanja kod onoga ko to radi’ je pravilo na koje se osvrnuo mladić iz Engleske kada je rekao ‘onaj ko ne donese tekfir na kjafira je kjafir’. Međutim, obratite pažnjun na način kako je to formulisao Sidi ‘Abdullah. On upućuje na ‘muftiju’ koji ne smatra nevjerstvom ono što je dokazano nevjerstvo, da li riječju ili djelom. Učenjaci cenzurišu takve osobe ozbiljno, jer muftijina implikacija da on prihvaća takve riječi ili djela kao dopuštena može druge odvesti u nevjerstvo.
Drugi aspekt ovoga je sadržan u svezi načela, ‘Što se podrazumijeva ili nasljeđuje u tvrdnji je također izjava’ (lazim al-qawl yu’addu qawlan). Drugim riječima, ako osoba ne objavi da je kufr nešto što se smatra kufrom koncenzusom učenjaka, onda je to zanemarivanje koncenzusa učenjaka po tom pitanju, zapravo, kufr. To je ako se ne smatra da je kufr ono što je kufr te slijedi da se prihvata kufr. Međutim, pretpostavlja se u tom principu da je osoba zadovoljna sa kufrom ili barem smatra da je prihvatljiv za drugu osobu. U tom slučaju, prihvatanje kufra je zaista kufr. Međutim, u slučaju sive zone, kada je moguće, treba interpretirati uvrijedljive riječi ili djela na takav način i time previdjeti implikacije nevjerovanja.

Da bi ilustrirali nijanse spomenute ovdje, pogledajno u problem antropomorfizma.  Neko ko pripisuje Bogu kvalitete Njegovog stvaranja možda ne razumije inherente probleme koje takav stav uzrokuje.  Neki učenjaci su proglasili takve ljude da su izvan vjere, a drugi ne. Šejh Abu al Kasim al-Tawatu kaže, citirajući al-Takmil, ‘Ovo se temelji na principu ‘ono što je implicirano ili nasljeđeno u školi je također škola’ (lazim al-madhhab madhhab). Ali ovo je stvar razlike među učenjacima.’
Šejh al-Tawati nastavlja, ‘Da li Shaykh al-Tawati continues, “Da li izvedeno značenje uzjave ima funkciju kao ista izjava ili ne? Mnogi su smatrani nevjernica na osnovu toga, kao i onaj koji brani pravila i atribute, a ipak ih odbija- kakva inovacija! (On se osvrće na Mu’tazile i druge) Ovo također uključuje antropomorfijce. Iz toga slijedi da ono što oni obožavaju je drugačije od onoga što obožavaju muslimani.’
Njegov argument je da pripisivati Bogu bukvalno one stvari koje su svojstva Njegove kreacije, je u suštini, idolotarija. To je stoga što oni koji to rade, iako ne obožavaju ništa stvarno, vjerovanje je koncipirano u objektu obožavanja kvaliteta koje impliciraju fizički, kao smjer i ekstremiteti. Dakle, neki učenjaci smatraju ih idolopoklonicima obzirom da je njihovo bukvalno deklarisanje Božanstva koji ekzistira u prostoru, fizički se nalazi na nečemu, itd.,  sve što ograničava neograničenost pravog Boga u islamu.
S druge strane, učenjaci sa blažim mišljenima drže da iako takvo razumijevanje Boga je pogrešno, to ne čini takve ljude idolopoklonicima, jer oni samo tvrde ono što Bog navodi u Kur’anu, ali greškom doslovno, ne uspijevajući da shvate da takva interpretacija dovodi do dubokih teoloških problema. U svom komentaru poeme Ibn ‘Ashira, Ibn Hamdun govori o ovom naporu Hanbali antropomorfita (Mujassimah), “Njihova vjera (iman) je prihvatljiva samo ako njihovi umovi ne mogu shvatiti suptilnu razliku (između njihove konceptualizacije i problema njenih pratilaca).”
Stoga, u želji da se izbjegne takfir, neki učenjaci su odbacili ovaj princip, “Što se može zaključiti iz izjave je i izjava” (Lazim al-qawl yu’addu qawlan), s obzirom da to ne uključuje namjeru osobe ili neobraćanje pažnje na inmplikaciju njihovih riječi ili naknadne pojmove. Ovo je milosrdniji pristup i onaj koji poduzimaju najveći učenjaci islama.
Sidi ‘Abd Allah then states, “[Teret] otpadništva treba izbjegavati ako se može naći drugo tumačenje [čina ili izjave].” Ovakav pristup zaziva vrlinu milosrđa, velikodušnosti i dobročinstva, ukoliko postoji sumnja u to kako tumačiti nečije riječi ili djela, ili ako postoji sumnja vezana za namjere te osobe.
Šejh al-Tawati komentira, “Ukoliko izjava implicira nevjerovanje ili nešto drugo, ne treba smatrati otpadništvom već koristiti druge alternativne interpretacije, da bi se spriječilo krvoproliće.”
Sidi ‘Abd Allah zatim citira izjavu koja se pripisuje imamu Abu Hanifi: “Da se hiljade nejvjernika smatra muslimanima je sigurnije kod Boga nego da se jedan musliman smatra nevjernikom.” Citirajući ‘Buđenje spavača’ (Iqadh al-wasnan), šejh al-Tawati navodi,
Rečeno je Maliku “Jesu li heretici (ahlu al-ahwa) otpadnici?
On je odgovorio, “Naprotiv: njihova hereza je pokušaj bjegstva od nevjerstva.”
Primjera radi, u slučaju antropomorfista, oni su zauzeli svoj stav bukvalistna zbog straha od poricanja Božije knjige ili Božijih atrubuta. Stoga, oni su zaista pokušavali da pobjegnu od nevjerovanja, a ne da upadnu u nevjerstvo.  .
U istoj knjizi, Taqi al-Din al-Subki je jednom upitan da li bi trebalo deklarisati ekstremne novotare nevjernicima (takfir ghulat al-mubtadi’ah), na što je on odgovorio:
Apsolutno ne! Znaj ovo, ti koji pitaš! Svako ko se boji Boga, Uzvišenog, smatrat će grozotom optužiti nekoga ko izgovara “La ilaha illa Allah, Muhammad rasulullah” da je nevjernik. Usitinu, ovo je najozbiljnija i najopasnija stvar, jer onaj ko drugog (muslimana) nazove kjafirom ustvari kaže: “Ja znam da će on vječno u džehennemu biti; njegova krv i njegov imetak su dozvoljeni na ovome svijetu (otpadništvo je bilo najveći prekršaj prema većini  suvremenih učenjaka u tri Abrahamske religije); [5]

ne može biti u braku sa muslimankom (takav brak bi bio poništen); i pravila islama se ne primjenjeju na njega, ni tokom njegova života ni nakon smrti.” Zaista, pogriješiti za hiljade nevjernika (smatrati ih vjernicima) je bolje nego napraviti grešku koja će dovesti do proljevanja krvi muslimana. A u hadisu se kaže: “Da vladar greškom oprosti kriminalcu draže je Bogu nego da osudi nevina čovjeka.” Dakle tekfir treba ostati rezervisan za onoga ko jasno upadna u otpdaništvo, to otvoreno kaže, izabere to kao svoj din, odbaci svjedočenje vjere, i napusti vjeru islam u potpunosti.

Zaključak: Sektaštvo i fitna
Neki moderni muslimani su postali toliko sektaši da su ‘brzi na izvlačenju (otpadništva),’ spremni da pucaju na bilo koga ko se ne slaže s njima-nekada ne samo figurativno govoreći. Zbog ove zloupotrebe učenja, mnogi muslimani su izgubili vjeru u školsku zajednicu, zastrašeni sitničavošću sa kojom neki poluučeni imami prečesto koriste svoje ‘znanje’. Allama Muhammad Iqbal tako uvjerljivo i riječito je izjavio, , “Neem hakim khatra-e jaan; neem mullah khatra-e iman.”[6]

A mudrim riječima šejha Abdallah bin Bayyah, koje se odnose na te iste ‘učenjake’: “Ta’rifuna ma qala rabbukum, wa la ta’rifuna lima qala rabbukum.”[7]

Ozbiljnost koju su naši najraniji učenjaci upražnjavali po ovom pitanju je jasna. Imam al-Ghazali počinje svoje djelo ‘Preporod vjerske nauke’  (Ihya ‘ulum al-din), sa snažnom optužnicom školskim zajednicama koje oslovljava kao ‘formalisti’, ljudi koji su postali zarobljeni u zamkama vjere da su zaboravili njenu suštinu.  Odjekujući Kur’an, Imam al-Ghazali ističe da većina ljudi slijedi ono u čemu su se rodili i čemu su naučeni od svojih roditelja ili starijih. Nadalje, začetnici lažnih vjerovanja i ideologija koji su stvarni nevjernici, a ne nesretni ljudi koji su nesvjesno usvojili lažna učenja u ranoj mladosti, su oni koji čine da je pronalaženje prave istine mnogo teže za njih. Ti isti ljudi, nakon godina indoktrinacije, zauzvrat indoktriniraju svoju sopstvenu djecu, nesvjesno stalno ponavljajući ciklus neistine da je Kur’an došao do kraja. Bog kaže: ‘Protivi se vođama nevjerice’ (9:12), s obzirom da su oni ti koji šire greške i tako odvode u zabludu one koji im vjeruju. A što se tiče njihovih zabludnjelih sljedbenika, trebamo imati suosjećanja prema njima i trebamo im pomoći da vide istinu. To se može postići samo kroz milosrđe.
U mojoj prirodi nije da mrzim ljude. Ja ustvari želim dobro svim ljudima, uključujući hindusima, jevrejima, budistima, krišćanima, ateistima, agnosticima, i naravno mojoj braći i sestrama muslimanima. Ja se nadam da ću vidjeti da se čovječanstvu pokazuje put umjesto što ga se skreće sa puta. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Osobu izvoditi na pravi put svojom rukom, je bolje nego svijet i mjesto gdje sunce zalazi.’’
U Kur’anu se kaže Poslaniku Muhamedu, s.a.v.s., “Milost od tvoga Gospodara je što si blag prema njima. Da si bio grub i tvrdoga srca, ljudi bi bježali od tebe ” (3:159). Zaista je grubost i tvrdoglavost nekih revnosnih muslimana danas, kombinovano sa nedostatkom milosti u njihovim srcima, ono što ljude udaljuje od islama i druge odvraća ili čak umanjuje poštovanje prema islamu. Oni se ponašaju prema nekim pogrešnim razumijevanjima islama. Nesigurni su u sebe, te osjećaju prijetnju od strane bilo koga ko je drugačiji od njih; kroz fanatizam, oni pokušavaju da zaštite sebe ali to rezultira samo zamagljivanjem pogleda. Fanatici su zaslijepljeni Božijom svijetlošću umjesto da su vođeni njom. Poslanik, s.a.v.s., upozoravao je na ove ljude kada je rekao: “Propadaju oni koji idu u krajnost.” Mi bismo se trebali truditi da ne budemo jedan od njih.
Ibn Kajjim je rekao, “Oprost je draži Bogu od odmazde; milost draža od kazne; prihvaćanje draže od gnjeva; i oprost draži od pravde.”
Iskreno se zahvaljujem mnogim ljudima koji su branili moju čast, kao i onima, s ljubaznošću, koji su mi ukazali na pogrešku kako bi je mogao ispraviti. Poslanik, s.a.v.s., je rekao, “Svi vi griješite, a najbolji od onih koji griješe su oni koji se pokaju.” Hvala vam što ste mu ukazali na grešku da se mogu pokajati i da je mogu ispraviti. Duboko žalim zbog nesporazuma koji sam možda izazvao što sam dozvolio onima koji su ugrabili grešku da probude uspavanu fitnu.
Kada je žena protestovala kalifi Omeru zbog tvrdnje da miraz treba imati limit, Omer, r.a., je rekao, “Svi ste vi učeniji od Omera” (Kullukum afqahu min ‘Umar).[8]

[1] Fitna (Arapski: fitnah): “Buna, neslaganje, razdor.” Korijen riječi je povezan sa riječima “mamiti,” “namamiti,” “intriga,” i “iskušenje.” Fattan znači “fascinantno,” “privlačno,” “čarobno”; “iskušenje,” “zavodnik”; “dostavljač,” “doušnik,” “klevetnik” (Hans Wehr arapsko-engleski riječnik). Blizina ovih riječi ukazuje da fitna može biti zavodljiva i primamljiva do neke mjere. Kada se fitna pojavila, salafi su često citirali dijelove iz poezije: “Rat, kada se prvi put pojavio, bio je kao lijepa žena svakom mladom neznalici.” Po normalnim okolnostima, takvi ljudi ne rade ništa ili jako malo ali kada su izloženi fitni odjednom postanu ispunjeni žarom i aktivno uključeni u ‘pravedno’ postavljanje, obično pod krinkom dužnosti i odanosti vjeri. Ovo mamljenje je nešto od čega moramo čuvati naša srca.
[2] Na primjer, držao sam predavanje grupi kršćanskih teologa, ministara i studenata o lošim učincima lihvarenja, u kojem sam tvrdio da su kršćani napustili svoju zabranu lihvarenja koja je trajala skoro dvije hiljade godina.  Koristio sam ‘Inferno’ Dantea Alighierija kao okvir za raspravu. Tokom razgovora, naglasio sam da je Dante gledao na Poslanika, s.a.v.s., kao šizmatik kršćana za razliku od lažnog poslanika, jer sam želio da razmisle o Danteovom suptilnom priznanju doktrine islama, kao što je tvrdio katolički sveštenik i učenjak, Miguel Asin Palacios. Stoga sam im rekao da sam htjeo da ‘malo odbranim Dantea’. Muslimani su se zaljepili za moju upotrebu riječi ‘odbraniti’, čime sam mislio ‘objasniti’ što je sinonim za ‘odbranu’. Na osnovu ovoga, tvrdili su da sam ‘branio’ Dantea za vrijeđanje Poslanika, s.a.v.s.,- tvrdnja koja je očita laž i nepravda, da ne spominjem apsurd, koji neću ni pokušavati pobiti.
[3] Muhammad Ali (1874–1951) je bio najplodniji student Mirze Ghulam Ahmada i podjela s Kadijancima 1914 oko pitanja nasljedstva i tvrdnje poslanstva Ghulam Ahmada, koje je Muhamed Ali tvrdio da je dodatak njegovog sina Bashiruddin, a ne dio originalnog učenja Ghulam Ahmada. Muhammad Ali se smatra osnivačem Lahori ogranka Ahmadija.
[4] Za detaljnije pojašnjenje pogleda imama al-Ghazalija na to šta osobu pravi nevjernikom, pogledajte moj članak u Seasons Journal, ‘Ko su nevjernici’.  Također, moj članak ‘Velikodušna tolerancija u islamu i njeni utjecaju na život muslimana pojašnjava plemeniti karakter koji bi muslimani trebali imati. Oba članka se mogu naći ovdje:  http://sandala.org/multimedia/articles/

[5] Kazna na ovome svijetu za otpadništvo nije spomenuta u Kur’anu; međutim, neki hadisi ukazuju da je najveći prekršaj. To nisu posve sigurne (mutawatir) tradicije i neki učenjaci, i neke škole, kao al-Nakhi i drugi tvrdili su protiv. Škola imam Abu Hanife ne propisuje smrtnu kaznu za ženu otpadnicu zbog  mutawatir tradicije koja zabranjuje ubistvo žene ili djece, koju je video kao ograničenja posebnosti hadisa koji propisuju smrtnu kaznu. Danas, moglo bi se tvrditi da cilj (maqsad) razmatranja otpadništva kao kapitalnog djela, koje je radi zaštite vjere, gubi se u primjeni, s obzirom da moderni ljudi prolaze kroz krizu vjere zbog takvih primjena.

[6] Poluučen doctor je opasnost za tijelo; a poluučen vjerski učenjak je opasnost za dušu (vjeru).
[7] Ti znaš šta tvoj Gospodar govori, ali ne znaš zašto je to rekao.
[8] Prema jednoj predaji, Omer, r.a., je rekao, ‘Ova žena zna više od Omera’, a u drugoj on kaže da su svi učeniji.