Cionizam i obećana zemlja

Njegovi odgovori glase: Zemlja je bila obećana cijelom Abrahamovom (Ibrahim, a.s.) potomstvu, uključujući i Arape, ne samo Izraelćane. Obećanje je bilo (vremenski) ograničeno. Božija obećanja patrijarsima prekinuta su zbog nacionalne izdaje. (Jer u sirijskom zarobljavanju stanovništva Samirije, te u babilonskom zarobljavanju stanovništva Judeje) poslanici su vidjeli ispoljavanje Božije kazne nad neposlušnim narodom.

Biblija to ne obećava

Na prvi pogled, može izgledati, da na osnovu Božijeg obećanja, Jevreji zaista imaju pravo da posjeduju obećanu im zemlju (Palestinu). Jer, tumačenje Božijeg obećanja od prije četiri hiljade godina o dodjeli zemlje određenim ljudima (Jevrejima) te ponavljanog od strane Jevreja, imalo je velikog utjecaja na kršćane, posebno na kršćane u Americi. Stoga, a zbog želje i nastojanja Jevreja da posjeduju Palestinu, navedeno pitanje treba pobliže razmotriti. Zato sam odlučio da istražim i prokomentarišem nekoliko pasusa (iz Biblije-Stari zavjet) koji su dobro poznati svim religioznim Jevrejima, a veoma važni za kršćane, naročito za kršćane u Americi.
U Božijem (Allahovom, dž.š.) obećanju poenta je u sljedećem:
Prvo: Kome je (zemlja) bila obećana?
Drugo: Kolika je bila površina obećane zemlje?
Treće: Da li je obećanje bilo bezuslovno ili je zahtijevalo ispunjavanje određenih uvjeta?

Kome je zemlja bila obećana?

Prvi put je Palestina obećana Abrahamovim (Ibrahim, a.s.) potomcima na Sićemu (današnji Nablus), kao što se spominje u Bibliji (Knjiga postanka 12:7) Jehve se javi Abrahamu pa mu reče: Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju. Zatim, u istoj knjizi, poglavlje 13:15, spominje se da je Abrahamu (Ibrahim, a.s.) kada je stajao na brdu blizu Bethela došla objava Oči svoje podigni i s mjesta na kojem si pogledaj prema sjeveru, jugu istoku i zapadu, jer svu zemlju koju možeš vidjeti dat ću tebi i tvome potomstvu‚ zauvijek…
Zatim u poglavlju 15:18 (Počeci izabranog naroda) obećanje je još jasanije: Toga je dana Jehve sklopio Savez s Abrahamom (Ibrahim, a.s.) rekavši: „Potomstvu tvome dajem zemlju ovu od Rijeke u Egiptu do Velike rijeke Eufrata…. A obećanja u poglavnju 28:12 odnose se na Izaka (Isahk, a.s.) i Jakova (Jakub, a.s.) Uza nj je Jehve te mu govori: ‘Ja sam Jehve, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov. Zemlju na kojoj ležiš dat ću tebi i tvome potomstvu.

350px-1759_map_holy_land_and_12_tribes Ugovorom o obrezivanju (sunećenju), između Boga (Allaha, dž.š.) i Abrahama (Ibrahim, a.s.) spomenutom u poglavlju 18:18, sva zemlja Kanaan bila je obećana Abrahamu (Ibrahim, a.s.) kao „stalno posjedovanje“. Mogli bi se navesti i drugi pasusi iz Biblije (Starog zavjeta), ali oni su reprezentativne prirode i ništa ne mijenjaju u vezi sa predhodno navedenim obećanjem.
Smatra se da se Božija obećanja, koja smo prethodno spomenuli, odnose na Jevreje i samo na Jevreje. Ali to nije u skladu sa onim što se nalazi u Bibliji. Jer riječi ‘tvome potomstvu’ neizbježno uključuju i Arape, kako muslimane tako i kršćane, koji mogu tvrditi da su Abrahamovi (Ibrahim, a.s.) potomci od sina Ismaila. (Ovdje nije bitna muslimanska tradicija koja govori da je Abraham (Ibrahim, a.s.) bio jednom u Meki i tamo ostavio sina Ismaila). Jišmail (Ismail, a.s.) smatra se (pra)ocem velikog broja arapskih plemena. Knjiga postanka (u Bibliji) također bilježi da je on otac brojnih sjevernoarapskih plemena preko sluškinje Keturah.
Nije ispravno tvrditi da biblijski pasusi u poglavlju ‘Počeci izabranog naroda’ (21:10-12) poništavaju obećanja koja se odnose na cijelo Abrahamovo (Ibrahim, a.s.) potomstvo. Gdje se spominje da Jednom opazi Sara gdje se sin koga je Egipćanka Hagara Abrahamu rodila igra s njezinim sinom Izakom, pa reče Abrahamu: Otjeraj tu sluškinju i njezina sina, jer sin sluškinje ne smije biti baštinik s mojim sinom – s Izakom! To je Abrahamu bilo nemilo, jer je i Jišmail bio njegov sin. Ali Bog reče Abrahamu: Nemoj se uznemiravati zbog dječaka i zbog svoje sluškinje; sve što ti kaže Sara poslušaj, jer će Izakovo potomstvo tebi ovjekovječiti ime. I od sina tvoje sluškinje podići ću velik narod, jer je tvoj potomak.
Tačno je da se Izakovo (Ishak, a.s.) potomstvo, a Izak je ‘Abrahamov potomak’ počelo nazivati Izraelćanima. Ali to nije bilo od samog početka i zbog toga Jišmailovi (Ismail, a.s.) potomci takođe imaju pravo da se nazivaju i smatraju Abrahamovim (Ibrahim, a.s.) potomcima. Osim toga, kada je Abraham (Ibrahim, a.s.) sklopio ugovor o obrezivanju (sunećenju) (Knjiga postanka u Bibliji 17) i zemlja Kanaan bila mu je obećana za ‚trajno posjedovanje’, Jišmail (Ismail, a.s.) bio je onaj koji je osunećen, a Izak (Ishak, a.s.) još nije bio niti rođen.
Iz ove kratke analize Božijeg (Allahovog, dž.š.) obećanja, koje se odnosi na Abrahamove (Ibrahim, a.s.) potomke, može se vidjeti da obećanje u početku neizbježno uključuje i Jišmailovo (Ismail, a.s.) potomstvo. Zatim je, kasnije, u vrijeme Izaka (Ishak, a.s.) i Jakova (Jakub, a.s.), ograničeno samo na njihovo potomstvo, ali tako da nije jasno isključilo Arape. Takođe, poznato je da je puno Arapa bilo sa Mojsijem (Musa, a.s.) i Jošuom prilikom ulaska u Palestinu, kada je njihova zemlja bila djelimično okupirana. Uz to, treba spomenuti da je za Mojsijev (Musa, a.s.) uspjeh, u velikoj mjeri, zaslužan Jesre Mediatinac, zbog svoje ljubaznosti i gostoprimnosti, a on je bio Arap i uz to Mojsijev (Musa, a.s.) punac. Sve to implicira da Arapi, kako muslimani tako i kršćani imaju pravo da se smatraju Abrahamovim (Ibrahimovim, a.s.) potomcima.

Površina obećane zemlje

Na pitanje kolika je bila površina obećane zemlje malo je teže odgovoriti. Razlog je u tome što biblijski pasusi, spomenuti u prethodnom dijelu, neprecizno ukazuju (ponavljaju) ‚ta zemlja’, počevši od Sićema (Nablus) uključujući sav prostor od rijeke Egipat do rijeke Eufrat. Zatim, u trećem paragrafu govori se o proširivanju Abrahamovih (Ibrahim, a.s) potomaka na sve četiri strane. Ovdje je još jednom bitno primijetiti da obećanje o posjedovanju zemlje od Nila do Eufrata, izvršeno prije rođenja Jišmaila (Ismail, a.s.), kao i Izaka (Ishak, a.s.) i Jakova (Jakub, a.s.), što inicira da ta teritorija, ne mora isključivo pripadati samo Izraelćanima.

Važno je spomenuti da su Arapi uvijek, ako izuzmemo kratko razdoblje Solomonove (Sulejman, a.s.) vlasti, posjedovali (kontrolisali) tu teritoriju. Ako ponovo pogledamo u Bibliju (Knjiga postanka, 13:15) jasno se vidi da je i Transjordanija takođe uključena u obećanje Abrahamu (Ibrahim, a.s.), jer se to jasno može vidjeti sa uzvišice na Bethelu. Ali i to, takođe prethodi rođenju Ismaila i Ishaka, te su zbog toga neosnovane tvrdnje da dio Jordana pripada Izraelćanima.
Zatim, u Bibliji (Knjiga Ponovljeni zakon) spominje se da je Mojsije (Musa, a.s.) rekao svome narodu da im je Bog naredio da uđu i zauzmu teritoriju koja se prostire od Sredozemnog mora na zapadu pa do Eufrata na istoku, te Nedžd na jugu, pa do Libana na sjeveru. Ali, te nardebe Izraelćani nisu htjeli ili nisu mogli ispuniti. Oni nisu uspjeli zauzeti obalne predjele koje su Filistejci kontrolisali. Takođe, Izraelćani nisu nikada posjedovali luke ili priobalni pojas Fenecije.
Nekoliko stoljeća poslije toga, u vrijeme Davida (Davud, a.s.), Izraelćani su preuzeli kontrolu nad Damaskom. David (Davud, a.s.) je takođe sklopio ugovor o prijateljstvu sa Hirarom, tirejskim carem. Zatim, uz pomoć velikog Solomonovog (Sulejman, a.s.) angažovanja i završetkom (Svetog) hrama, delegacije su dolazile iz dalekih krajeva (iz predjela Hama sa dalekog sjevera, kao i iz modernog Al-Ariša smještenog daleko na jugu. Ali, prije kraja Solomonove (Sulejman, a.s.) vladavine većina Davidovog (Davud, a.s.) carstva pripala je prethodnim vlasnicima. S tim, kao što je poznato, proces gubljenja teritorije potrajao je sve dok se kraljevstvo Judeje nije ustabililo na teritoriji od samo nekoliko stotina kvadratnih kilometara oko Jerusalema, da bi i to pripalo Babiloncima, 597 godine p.n.e.

Da li je obećanje bilo (vremenski) ograničeno?

Može se primijetiti da se u dva ranije navedena biblijska pasusa, spominju riječi ‚zauvijek’ i ‚trajno posjedovanje’ što implicira buduće izraelsko zauzimanje i kontrolu Palestine. Te riječi koriste se, kako u prevodu na engleski jezik tako i u Bibliji na izvornom hebrejskom jeziku. Ali ,trajno posjedovanje’ nije pravi prevod riječi ‘olam’, koja se spominje u Bibliji.
Riječ ‘olam’ znači ‘dug period’, ‘drevna davnina’, ponekad kažemo ‘stara vremena’, ili ‘napušteno staro mjesto’ i drugi izrazi. Sve se to odnosi na gore spomenutu riječ (‘olam’) koja je prevođena kao ‘zauvjek’’ ili ‘trajno’. To je isto kao izraz pisca pobožnih pjesama ‘zauvijek ću pjevati’, koji nijedan jezički interpretator Svete knjige nije bukvalno preveo, nego uvijek u prenesenom značenju.

Obećanje nije bilo precizno i bezuvjetno

Iz spomenutog se može zaključiti da Palestina nije obećana samo Jevrejima, te da prvo obećanje nije bilo precizno ‘ta zemlja’ da bi se kasnije proširilo, uključujući Transjordaniju, Siriju, Liban i zemlje nomada sve do Eufrata. Na kraju, može se takođe primijetiti da obećanje ‘trajnog posjedovanja (zemlje)’ nikad nije bilo bezuvjetno, iako se radilo o dugom i neodređenom vremenskom periodu.
Sada smo došli u period historije i proročanstva, koji još više ima utjecaja na sadašnje pogrešno shvatanje hebrejskog proročanstva. Da nije bilo objave poslanicima koja nas upućuje, moglo bi se smatrati da su obećanja o posjedovanju Kanaana bezuslovna. Ali, ugovor između Boga i Izraila traži poslušnost ljudi, kako pojedinaca tako i zajednice, te uzejamnu pravednost, i ako ljudi ne bi ispunili date im obaveze zadesila bi ih teška sudbina (kazna koja im je obećana).
Mojsijove (Musa, a.s.) riječi spomenute u Bibliji (28. poglavlje Ponovljnog zakona), odnose se, djelimično, na patnje Jevreja, ali, takođe, u njima su mnogi vidjeli proročanstvo za ono što se dešava u današnje vrijeme. Ali ako ne budeš slušao glas Jahve, Boga svoga, ne držeći i ne vršeći svih zapovjedi i svih njegovih zakona što ti ih danas naređujem, sva će ova prokletstva doći na te i stići će te… Jahve će iz daljine, s kraja zemlje dovesti na te narod koji će sletjeti kao orao. Bit će to narod kojemu jezika nećeš razumjeti:… U tjeskobi i jadu, kojima će te neprijatelj tvoj pritisnuti, jest ćeš plod utrobe svoje-meso sinova svojih i kćeri svojih koje ti dadne Jahve, Bog tvoj.
Iz navedenog se vidi da su Božija obećanja patrijarsima prekinuta zbog nacionalne izdaje. Zbog toga su u sirijskom zarobljavanju stanovništva Samirije, te u babilonskom zarobljavanju stanovništva Judeje, poslanici vidjeli ispoljavanje Božije kazne nad neposlušnim narodom. Uz sve to, često se zaboravlja da su ti ljudi bili samo nadareni pjesnici, koji su miješali veoma bitne stvari, kao što su: povratak iz babilonskog prognanstva, sa veličanstvenim slikama pustinje (rascvjetanim kao ruža), lavom koji leži pokraj jagnjeta, ljudi koji sijeku svoje sablje odričući se i napuštajući zauvijek rata i borbe. Oni su, takođe, predskazivali ponovno uspostavljanje Davidovog (Davud, a.s.) carstva.

Iskrivljavanje predskazanja iz Starog zavjeta

Nažalost, praktično se obistinilo a idealno ostaje idealno. Zahvaljujući činjenici da se stvari o kojima je religiozni čovjek maštao (težio) nisu obistinile nakon povratka Jevreja u Palestinu, počelo se tumačiti ne samo o životu poslije smrti, već i o moralu itd., iz poglavlja Poslanici (u Bibliji), ono što se odnosi na praktična i politička predskazanja koja će se desiti u budućnosti. S tim da se sva prediskazivanja u Starom zavjetu neminovno odnose samo na jevrejski narod i njihov poseban odnos s Bogom. Zlatni period (koje će nastupiti) nalazi uporište u Svetom gradu naseljenom svetim Izraelćanima.
Prema nadanju nekolicine, ako bi se Jevreji vratili u Palestinu i osnovali svoju državu, “zlatno doba” će nastupiti na Zemlji na neki misteriozan način. Takva mišljenja su iskrivljivanje predskazanja u Starom zavjetu koja govore o povrataku Jevreja iz Babilona i svih ostalih mjesta iz kojih su bili prognani. Sva ta predskazanja su se obistinila. Jevreji su se vratili u Judeju, obnovili su zidove Jerusalema, a obnovili su i (Sveti) hram. čak su uspjeli, s puno sreće, da osiguraju i kratak period političke nezavisnosti i ekspanzije pod Makabljanima.
Na taj način predskazanja o povratku su se obistinila, i ne mogu se ponovo desiti, jer po (kanonskom) tumačenju Starog zavjeta nema predskazanja o drugom povratku, poslije povratka iz babilonskog prognanstva, zbog toga što:
a) Poslije progona svi Jevreji koji su to htjeli vratili su se u Svetu zemlju, iako ih je većina više voljela da ostane u drugoj zemlji, gdje su se organizovali, što je poslije činilo osnovu kršćanske crkve.
b) Posljednji od poslanika umro je stoljećima prije rušenja Jerusalema sedamdesetih godina n.e. (i poslije toga nema predskazanja).
Poslanici su takođe govorili svome narodu da će se ostatak naroda ponovo vratiti (u Palestinu) te obnoviti (Sveti) hram i vjerski život u toj sredini. Oni su govorili i o vremenu kada će zemlja biti ispunjena Božijim znanjem.

Prof. Alfred Gulijam

(Preuzeto iz: Impact International, novembar 2000.)
Novi Horizonti

Leave a Reply

*

captcha *