mushaf zatvoren s ukoso

Kad li ćemo i da li ćemo ikada doći kletoj pameti?!

Dokle ćemo nasjedati na ono što nam mrzitelji dina serviraju, pa se sve više udaljavati jedni od drugih?!
Zar smo zaboravili riječi Uzvišenoga “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (3:103)?!
Kao da smo zaboravili ko bi nam trebao biti pravi uzor, pa tražimo druge na koje ćemo se ugledati, a najboljeg od ljudi zapostavljamo.
Gdje su oni koje Gospodar svjetova opisuje riječima “…prema nevjernicima žestoki, a milostivi jedni prema drugima…” (48:29)?!
Je li moguće da smo toliko zaslijepljeni prividnim blještavilom prolaznoga pa ne vidimo ono što je očito i kao dan jasno?!

Bio jednom jedan Bošnjak. Dobar k’o hljeb. Vodio svoju brigu. Nikoga nije bihuzurio, niti je kome štetu činio. Međutim i takav je taj Bošnjak, miran i povučen, iz nekog, naizgled neobjašnjivog razloga, vazda onima oko sebe smetao. Bit će zbog toga što je taj Bošnjak uvijek svoju glavu koristio za ono za šta mu ju je Bog i dao – da njome misli, što je, za neupućene, najveći grijeh kojega čovjek može počiniti. Ima još jedno što taj Bošnjak nikada, zbog svoga bošnjačkoga nama, nije mogao – pokloniti se i prikloniti se onima koje nije smatrao dostojnima toga. A mnogo ih je bilo! Nije naš Bošnjo ni pred kim kičmu savijao osim pred Jednim i nikoga se nije bojao osim Njega. Zbog toga su ga mnogi mrzili i istu tu kičmu, po ko zna koliko puta, pokušavali slomiti. Ali i dalje se Bošnjak nije dao pokoriti. Na njega su pucali, bacali granate, klali ga, silovali njegove sestre, ubijali mu djecu tek rođenu, palili mu kuće i džamije, protjerivali ga… I opet ga nisu slomili. Imao je taj Bošnjak svoju vjeru i to je ono što ga je držalo. Što su više dušmani kidisali na njega on je bio sve jači.

Helem, shvatiše i dušmani da Bošnjaku silom ništa ne mogu. Shvatili su već i oni sami da svi pokušaji lomljenja kičme Bošnjaku na njega djeluju obrnuto od onoga što su oni očekivali. Nakon što shvatiše to, dosjetiše se da probaju drugu, dosta perfidniju taktiku od ove – oslabit će Bošnjaka tako što će mu prvo uništiti identitet, da ne zna kako se zove, a potom će, u njegovoj sada već malobrojnoj porodici, proizvesti netrpeljivost i svađu, što će ga konačno dovoljno oslabiti i na koncu dovesti do samouništenja. Izuzetno dobra strategija, primjenjivana već hiljadama godina sa dokazanim rezultatima. Nakon što su se dogovorili koju strategiju da koriste, počeli su razmišljati o tome šta je to kod Bošnjaka zbog čega nikada nije pokleknuo i što ga je cijelo vrijeme samo jačalo. Jednoglasno su se složili da je to njegova vjera. “To je to! Tu treba udariti! Tako ćemo ga razjediniti i oslabiti, pa će zaboraviti ko su mu pravi neprijatelji.” – rekoše. Kako rekoše, tako i uradiše. Poče Bošnjak da se raspravlja oko toga ko je bolji vjernik i čija je ‘aqida ispravnija i čiji je način obavljanja namaza ispravan a čiji nije, čija je brada po sunnetu a čija nije… I tako otpoče mržnja Bošnjaka prema svojima i proglašavanje onih sa kojima je do jučer bio jedno nevjernicima, samo zbog toga jer se njihovo prakticiranja vjere malo razlikovalo. A i dalje su svi tvrdili da vjeruju u Jednog Boga i Njegova Poslanika. I tako Bošnjak postade sve ono što nikada nije bio, sve što su neprijatelji ikada priželjkivali – žestok prema svojoj braći, a blag prema svojim stvarnim neprijateljima, više ih ne smatrajući prijetnjom, zabavljen samim sobom.

Zar nije obaveza svakoga muslimana da posvjedoči za drugoga da je musliman ako ovaj izgovara šehadet?! Zar to nije prvo što osoba mora uraditi kako bi uoće bila musliman, posvjedočiti da je samo Allah Bog i da je Muhammed s.a.v.s. Njegov rob i poslanik?!
Šta nas sprječava da poslušamo ono što nam Allah Uzvišeni nalaže – da se Njegova užeta svi skupa uhvatimo i ne razjedinjujemo se?!

Hajde da se ujedinimo oko onoga što nam je svima zajedničko, oko onoga što nas je stoljećima držalo na okupu, vjere u Allaha Uzvišenog i Njegova Poslanika, da obratimo pažnju na ono što je isto kod svih nas, a oko razlika se ne raspravljamo!
Hajdemo poslušati Allahova miljenika s.a.v.s pa biti pravi muslimani, oni od čijih jezika i ruku će drugi muslimani biti rahat!

Hajde da ponovo budemo oni koji će biti jedno i od čijeg će se spomena neprijateljima lediti krv u žilama! To je pravo rješenje svih naših problema.
Napravimo promjenu tako što će svako do nas ponaosob sam sa sobom razlučiti ko je, šta je i čije mu je zadovoljstvo najpreče, a potom se potruditi da, prevashodno od sebe, pa potom i od svoje porodice, učini one sa kojima će Milostivi biti zadovoljan. Tek tada će i On promijeniti i poboljšati naše stanje, tek onda kada mi sami sebe promijenimo.

Uzvišeni Allahu, pomozi ummet Svoga miljenika Muhammeda s.a.v.s., sačuvaj nas iskušenja koje nećemo moći podnijeti i pomozi nas protiv naroda nevjerničkog!

Almir Džinović