IslamBosna.ba-Ukoliko se pobjeda mjeri u broju ubijenih ili ranjenih civila, brojevima uništenih kuća, bolnica, džamija ili škola, Izrael je još jednom čisti pobjednik. Prema tom standardu Sjedinjene Američke Države su spektakularno ‘pobijedile’ u svojim ratovima u Vijetnamu i Iraku.

Međutim, u političkom i strateškom bilansu koji će odrediti buduće odnose između Izraela i Palestinaca, Izrael je pretrpio velike gubitke na bojnom polju i međunarodnom planu.

Na osnovnom nivou, Izrael je napravio ustupke Palestincima o kojima čak nije ni htio da razgovara prije eskalacije i bombardovanja.

Izraelska ograničena invazija na Gazzu u ranim fazama napada naišla je na žestok otpor. Na desetine izraelskih vojnika je ubijeno tokom borbi sa dobro pripremljenim i hrabrim borcima palestinskog otpora.

Teški i do tad nikad viđeni gubici uvjerili su izraelske vojne vođe da bi ponovno okupiranje Gazze značilo dalje gubitke sa kojima se ne mogu nositi.

I nakon što su bacili tolike količine bombi na Gazzu, što je po procjenama ekvivalentno šest nuklearnih bombi, Izrael nije mogao da zaustavi palestinski otpor da i dalje raketira izraelske ciljeve.

Izraelska kopnena invazija je ušla samo nekoliko stotina metara u Gazzu, iz toga je sasvim razumno pretpostaviti da je značajan dio, ako ne i većina, raspoloživog arsenala otpora ostala netaknuta i spremna za upotrebu ukoliko Izrael ponovo napadne.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu i ministar odbrane Moše Ja’alon su to shvatili i potpisali sporazum o prekidu vatre, bez da su prijedlog sporazuma stavili na glasanje ekstremističkog i duboko podijeljenoga kabineta.

Samo posljednjeg dana sukoba sa teritorije Gazze je ispaljeno preko 180 raketa na Izrael.

„Ovo je pobjeda, jer Gazza ne kleči, jer je Gazza dokazala da Izrael može biti izolovan, jer je Gazza pokazala odvratno lice aparthejda Izraela i da SAD nikada neće prestati slati oružje u Izrael, i da se sve više i više ljudi ujedinjuje u cijelom svijetu i da su sve odlučniji da okončaju ovu nepravdu svim učinkovitim sredstvima.

Ovo je pobjeda, jer je ujedinila Palestince i propalestince iz svijelog svijeta u borbi za Palestinu. Ovo je pobjeda, jer je kampanja bojkota,neinvenstiranja i sankcija (BDS) sada još snažnija i djelotvornija.

Ovo je pobjeda, jer je znatno više osoba odlučilo da se priključi aktivnoj podršci Palestini postajući dio BDS-a, nego samo da šalju svoje dove, molitve i dobre želje“, piše Refat Alareer, pisac i učitelj iz Gazze koji je u ovom izraelskom napadu izgubio brata i koji kaže da je sporazum ‘simbolična pobjeda nad varvarskom kolonijalnom silom- jedan korak za Gazzu i džinovski skok za Palestinu“.

Ebu Ubejde, glasnogovornik Brigada Izuddin el-Kassam je na svom profilu na Twitteru objavio: “Pobjeda Gazze i njenog Otpora u bitci “Asfu el-Ma’kul” je prekretnica koja nas vodi konačnoj pobjedi i oslobođenju od okupatora.” On je još dodao: “Historija će današnji dan, utorak, 26. 8. 2014. zapisati kao dan pobjede “el-Asfu el-Ma’kula” nad “Zaštitnim obodom.” Pobijedila je Gazza i pobijedio je narod Gazze.”

Barak Ravid, novinar izraelskog Haaretza postizanje sporazuma o prekidu vatre između palestinskih frakcija i Izraela smatra porazom Izraela. On u članku naslovljenom Netaynahu je vidio šansu da pobjegne od Gazze pa je to i učinio, piše: “Bez formalne rasprave, bez glasanja, u lakonskom telefonskom obavještavanju članova kabineta sigurnosti, to je na način na koji je vlada Izraela pod Benjaminom Netanyahuom u avgustu 2014. odobrila sporazum o prekidu vatre sa terorističkom organizacijom. Isti Benyamin Netanyahu koji je svoju predizbornu kampanju na izborima prije pet godina, nakon operacije Ljevano olovo, rukovodio platformom da misija nije postignuta, da Hamasova vladavina mora biti uništena i da je on jedini koji to može uraditi.

Ponašanje Netanyahua tokom 50 dana borbi u Gazzi je ukazalo na jaz između njegovih izjava i stvarnosti. Premijer, koji je bio najoštriji u osudi Hamasa u svojim izjavama, je okončao sukob sa organizacijom u  podređenom položaju. Sve što je on želio bilo je da postigne prekid vatre po bilo kojoj cijeni. Kada se prilika ukazala, jednostavno je zgrabio i pobjegao.

Egipatski prijedlog o prekidu vatre kojeg je Izrael prihvatio u utorak ne predstavlja nikakvo dostignuće. Jedina stvar stvar koju je glasnogovornik premijera mogao pohvaliti u utorak bilo je negiranje Hamasovih uspjeha, poput odbijanja zahtjeva za morsku luku, aerodrom i isplate plaća. Ali svi ovi zahtjevi će biti postignuti tokom pregovora sa Hamasom koji će se nastaviti u Kairu iduće sedmice.

U zamjenu za neograničeni mir, Izrael se složio da odmah otvori granične prijelaze za ulazak humanitarne pomoći Gazzi i da se proširi ribolovna zona na udaljenost od šest nautičkih milja. Izrael je pristao na neposredni ulazak građevinskog materijala za obnovu Gazze, bez ikakvih garancija kako od Egipta tako ni od Hamasa za uspostavljanje mehanizma kako bi se osiguralo da se cement i beton neće koristiti za sanaciju projekta tunela.

Egipatski prijedlog ne uključuje nikakve izjave, pa čak ni naznake, u vezi sa zahtjevima Izraela. Nije bilo ništa o demilitarizaciji Pojasa, ponovnom naoružavanju ili pitanju tunela. Kada čitam tanki egipatski dokument sa kojim se Benjamin Netanyahu složio, John Kerryjev nacrt- koji je odbijen od strane kabineta s prezirom koji je na granici ponižavanja državnog sekretara- odjednom izgleda kao prijedlog godine.

Treći sporazum kojeg je Netanyahu potpisao sa Hamasom, od kada je ušao u kancelariju 2009., čak i ne može vratiti Izrael na polaznu tačku sa Gazzom. Netanyahu je samo htio da se vrati na status quo koji je postao lična ideologija, ali stvarnost je da je Izrael nazadovao.

Ova regresija se može sažeti u 69 izraelskih žrtava, 2.000 palestinskih žrtava, najveći broj su nevine žrtve, hiljade projektila na naselja na jugu, stotine projektila na centar zemlje, napuštena naselja, gubitak povjerenja u IDF i vladu među stanovnicima juga, ekonomska šteta u milijardama i diplomatska i PR šteta koju je nemoguće odrediti.

Pored ponavljanja velikog broja propusta u donošenju odluka koje su otkrile istrage nakon prethodnih ratova, Netanyahu je dosljedno i sistematski držao svoje ministre podalje od pregovora o prekidu vatre u Egiptu. Najmanje četvorica njih, Bennett, Lieberman, Aharonovič i Erdan, jasno su dali do znanja premijeru da neće prihvatiti prijedlog o prekidu vatre. Netanyahu je shvatio da ukoliko iznese prijedlog na glasanje on će biti onaj u manjini.

To govori, da većina članova sigurnosnog kabineta, ako ne i svi, nisu baš pogođeni činjenicom što ih je Netanyahu izuzeo iz  glasanja. Ministri Lapid i Livni bi morali da izmire svoje sumnje u prijedlog sa željom da se okonča rat. Bennett, Lieberman i ostali protivnici bi morali da se bave političkim posljedicama direktnog spora sa premijerom. Sada mogu da uživaju u najboljem od oba svijeta: oni mogu vikati sa galerija dok i dalje ostaju u svojim foteljama od jelenske kože oko stola kabineta.”

Drugi izraelski kanal objavio je malo prije da su istraživanja javnog mnjenja na Twitteru i Facebooku pokazala da preko 80% Izraelaca smatra negativnim posljedice potpisivanja primirja sa Hamasom. Ministar za tajnu policiju i strateške poslove Juval Diskin,  je nakon proglašenja primirja branio stav svoje vlade kazavši novinarima: “Imali smo dva izbora: ili potpisivanje mira ili veoma skup nastavak rata. Odabrali smo prvo.”

Gradonačelnik Aškelona (Askalana) je ovo primirje opisao kao “predaju pred terorizmom.” A izraelski analitičar Amnon Abramović je ovaj postupak Vlade, za drugu izraelsku televiziju opisao kao “jako gorak za Izraelce.”

IslamBosna.ba